Buđenja
Otvorio sam oči.
Osjetio sam hladne trnce u želucu. Bio sam doslovno prestravljen, jer sam se probudio zato što mi je netko sjeo na krevet. Ima li uopće smisla zaključavati ovu sobu ili da skinem vrata i stavim zavjesu od perlica. Bar ću čuti kad netko uđe. Bio je mrak. Kvragu sve, ne mogu vjerovati da sam tako lako prespavao cijeli dan, to se zove gubljenje vremena. Da sam to učinio sa stilom, hajde, još i nekako, ali spavajući, slineći po jastuku, to je strašno. Nagnuo sam glavu da vidim tko me probudio i ostao tako. Sleđen, zaprepašten. Uz moje noge je sjedila apsolutno prekrasna, predivna mlada žena. Plava kosa, vitka, obučena u prozračnu haljinu boje smaragda koja se presijavala nježno na tirkiz. Vitka, ali ne kao današnji top modeli, nego kao balerina, izgrađenih mišića, skoro žilava. Prekrasne usne, blijedi ten i ...zlatne oči, jebote! Leće? Kakav pogled, ha? Imala je tijelo 19-godišnje lake atletičarke i oči vuka starog tisuću godina. Trnci su mi se vratili natrag i došli su s pojačanjem. Otvorio sam usta da kažem nešto, možda uložim protest kada je ona podigla ruku. Kraljevski graciozno, autoritativno. Riječi su mi zamrle u grlu.
Njen glas je bio šum lišća na vjetru, žubor potoka, let ptica : "Probudi se."
Otvorio sam oči.
27.08.2007. u 15:34 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar