Kada misliš da se cijeli svijet okrenuo od tebe, razmisli, možda si ti okrenuo leđa svijetu...
Ovaj svijet će doživjeti prekid veze s normalnošću.
Lako je u životu kad imaš ljude oko sebe. Lako je prelaziti prepreke uz nečiju pomoć. Ništa nije teško kada znaš da će ti netko pružiti ruku i spasiti te od svakog ponora. Sve je jednostavnije uz nekoga, uz prijatelja, uz voljenu osobu. Uz obitelj.
Danas se obitelje ne cijene kao što su se prije cijenile. Više im ne pridodaju onu dragocjenost kao i prije. Sada nam je roditelj samo stari ili stara. Sada su nam tu samo da bi nam dali pare i tu su da bi nam samo prigovarali. No tek kasnije shvatimo koji je to dar, jer stvarno kad pomislim da negdje netko nema jednog roditelja, ili još gore, nema uopće roditelja, znam da moram biti sretna i da se nemam pravo žaliti na obitelj. Jer da sam htjela nešto bolje, ne bi mogla dobiti, jer ovo što sada imam, cijenim, poštujem i ljubim. Naravno da mi svi, ajmo reći tinejđeri, svoje tzv. starce volimo i ne znamo što bi bez njih, no uvijek radimo sranja, i ne shvaćamo njihovu brigu za nas. Nije nam nekada jasno čemu sve te zabrane, čemu sve prodike i priče. Ali jednog dana će nam sve biti jasno, jednog dana će nam sve doći iz guzice u glavu.
Kao što nam i u vezi prijatelja ponekad stvari nisu jasne. Jer baš pričam sa frendicom i zaključim da je lijepo kad imaš puno ljudi oko sebe koje voliš, kada znaš da ne možeš ostati sam. Jer ponekad se "zakačimo" za jednu osobu i nikuda dalje od nje. Puno je primjera djevojaka gdje su dvije frendice, nerazdvojne, stalno zajedno. To se često može vidjet, i naravno lijepo je to. No ponekad se neke granice pređu. Dogodi se puno stvari, cure znaju prijetiti da se ne smije maknuti od nje, da ne smije drugu frendicu imati jer će nju izgubiti. I tada se zbuniš. Još te sve okolnosti tjeraju da ostaneš samo s njom, da se makneš od svijeta, da ne upoznaješ s novim ljudima. No ipak, nakon nekog vremena sve to dosadi, nakon nekog vremena shvatiš da su te vukli za nos. Shvatiš da su ljudi sebični, i to skužiš za svoju najbližu osobu. Eh, razočaranje. Veliko razočaranje. No odlučiš tome stati na kraj i kreneš dalje. No ako si dobra osoba, iznutra, ako imaš dvije tri daske u glavi nije teško ništa. Jer imaš s čime promisliti, dobro razmisliti i ne dopuštati si više takve stvari.
Ali ježi ga, šta je da je, ovaj svijet je gotov. Ovaj svijet odlazi da ne kažem kuda, i na nama je da se snađemo kako god znamo. Jer stvarno kada gledam svaki dan vijesti ili teletekst, pomislim hoće li se prekosutra netko moj bližnji spominjati u crnoj kronici, jer me stvarno više strah svega. Čovjek se počeo bojati prelaska ceste. Izlaska u trgovinu. Odlaska na piće. Čemu to sve vodi? Kažu da ne treba dizati paniku dok se neke granice ne pređu, no ove su granice već odavno pređene, ove granice više ne vide početak svega. Ovaj svijet je odlazio jedan po jedan, no sada odlazi njih deset po deset.
I sada je na nama da se snađemo. Na nama je da uživamo dok možemo. Na nama je da se borimo za nešto bolje. Na nama je opet da volimo. Ljubimo. I ne brinemo previše.(još uvijek)
13.09.2007. u 14:43 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar