Čarobni brijeg

Gdje sam ja od plaža?

E, da, prije nego se spustim na Petrovac, Sveti Stefan i Miločer par riječi o Lovćenu.

Mauzolej je izgrađen još za Njegoševa života prema Meštrovićevim nacrtima. Kad su ga pitali zašto je izabrao drugi najviši crnogorski vrh, odgovorio je da će se jednom roditi jedan još veći i važniji od njega i da to mjesto za toga čuvaju.

Do mauzoleja se dolazi, čime? Serpentinama, naravno. Autobus u okuku na dva puta ulazi, naprijed-natrag-naprijed, a sve nad ponorom, dakle, ne želite tamo autobusom. Od parkirališta vodi tunel (vjetrovito je mnogo) od 475 stepenica ravno gore, koje svaki iole patriotski Crnogorac jednom u životu mora priječi. Veliki griješnici na koljenima, čak.

Gore je mramor. Put, lagano vijugav, samim vrhom planine, do velebnog zdanja i ulaza kojeg, kao karijatide, čuvaju dvije divovske Meštrovićeve skulpture jedrih Crnogorki. Unutra je vrlo inspirativan i zadivljujuć kip (možda usporediv samo s Linkolnovim u Washingtonu, ali taj je bijel) od crnog mramora koji predstavlja zamišljenog, na koljeno nalakćenog, Njegoša nad kojim se nadvio gigantski sokol poluraširenih krila. Staje dah. I ne samo od onih stepenica.

Iza kipa ulazi se u kriptu s vrlo jednostavnim sarkofagom od žutog mramora pod polukružnim svodom od pozlaćenih mozaik pločica. To je sve. Iza je još vidikovac do kojeg se dolazi mnogo užom stazom (nije za agorafobičare) i vidi se, po vedrom danu, pa, skoro cijela Crna Gora, definitivno do snijegom pokrivenog Žabljaka na Durmitoru na krajnjem sjeveru. Neki kažu da se vidi i Italija, ali ja nisam baš sigurna. U svakom slučaju, gledala sam ispred sebe, ravno u stazu, umirući od straha. Kakva Italija? Koga briga?

Muskulfiber dobijete od silaska kroz tunelasto stubište, naravno.

I sad najgori put. Trideset i jedna serpentina pod punim kutem do Kotora. Žmirila sam. Prijetila vozaču. Pitala se što ne naprave jebenu žičaru do gore kad je već uspon vertikalniji od onog u Riju.

Te večeri je na vijestima bila riječ o takvoj žičari i zašto da i zašto su planovi stali (neka arheološka nalazišta, groblja i gumna po putu) a rođaci, potkovani u patriotskoj povijesti su mi objasnili da je Austro-Ugarska tu zaista sagradila žičaru i da se stupovi još uvijek mogu vidjeti.

Sutra: Priobalje fjorda

samo piši...i nek bu žičara dok ja krenem...hihihiiii

i tuneli i žičare, skoro, čim dodje lova od turizma :)

ne vidjeh unutrašnjost:(((..

ček još malo, donna, da izuše brda :DD