pisati pisma, pričati priče

Polako brišem stare blogove. Možda samo malo brže brišem sjećanja. Više me ne bole, zato to mogu raditi.
Još nešto brže šetam uz Savu. Sve vode ovog svijeta povezane su neraskidivo, pa tako i Sava i more i ja.
"Ptice opet nešto slave, iznad Save". - "Savršeno", kaže netko kog sam nekad voljela, - "Uglazbit ću je". - "Nećeš", odgovaram. Pa, zašto sam mu je, uopće, pokazala? Jesam li ipak ono što ne želim biti, tipično žensko? Nudim, pa odbijam. Otkrivam, pa bježim. Osvajam, pa plačem. Nadam se da nisam. Ali, jesam. Evo, opet, to žensko.
Moj je otac želio sinove. Smijem li više roniti po mutnom dnu roditeljskih grijeha? Nije li zabavnije čeprkati po vlastitima?
I poruke brišem. Ipak, ima jedna koju još ne mogu izbrisati. Pogađaj koja. Imaš pravo tri puta, iako nisam ni ribica ni zlatna. Samo sam voda. Voda, voda, voda, koja ponekad dopušta svojoj psećoj prijateljici da je istrči pored Save.
Da, tko koga šeta, tko uz koga trči, stvari su uvijek drukčije nego što izgledaju.
Evo, jutros. Ima negdje oko 40. Snažno tijelo, zanimljivo lice. Možda bih samo prošla pridržavajući prekrasnu kujicu, da se nije usudio. Vješto, majstorski. I uz to još - znojno od trčanja:)
Isplati se ići na Savu, hrabri muškarci su njezin bonus. Pa, zašto sam onda - tužna? Odgovor zna samo pjesma.
"Iznad Save pjesme plave, tvoje lice ptice prave.
A ja tečem sva bez boja. Kao Sava, kao tvoja." 

nemoj brisati, unovči :)

sjećam se gotovo svega što si tu nabrojala.. drž se ženo.

"Još u mladosti treba da odsječeš štap na koji ćeš se oslanjati u starosti." Konfucije

Čekam te k'o ozebao sunce :-)). I ne briši tekstove, jest da sam neke spremila, ali svejedno :-)).

Ponekad me tako "ružno" pogodiš tekstom da se ... trebalo bi ići, zabrinem, ali ne brinem se :-)).

Možda ipak ne odeš. Ako se i dogodi, sretno! Užvah u tvojim retcima.