Baba Dara vs Sikopata Jerotije

«Pioniri maleni mi smo vojska prava, svakog dana rastemo ko`zelena trava...» Malo mi se pomiješalo sve skupa od tih, sada već davnih, socijalističkih pjesmica moje generacije. Jer ja sam osim onih službenih «skladala», onako dječji, spontano, vlastite kombinacije. Tako se sjećam da su me moji ukućani u čudu gledali kada sam iskombinirala nešto u stilu: »Ja sam mali anđeo, jedan-dva, jedan-dva-mi smo vojska Titova». Eto. Što dijete uspije spojiti u sekundi, ne uspiju svi političari i mirotvorci ovoga svijeta. A kako sam se sjetila svega toga? Ne znam. Ono što je zanimljivo je to da su ga se mnogi sjetili, jer su se na taj dan prvašići primali u Savez pionira Jugoslavije. Tako sam imala jučer kratku prepisku sa nekim dragim blogerima jer je nekolicini nas blogerica Dvojka poslala kopiju pionirske knjižice sa svečanim obećanjem i još par prigodnih sličica iz tog vremena. I pitala nas je sjećamo li se toga? Naravno, svi smo se sjetili i to, čini mi se, sa onim pravim nostalgičarskim osjećajem prošlog djetinjstva, što je valjda normalno za svaku generaciju.Ali onda odmah nakon toga ide distanciranje od onog režima i svega onoga što je on, osim pionira, nosio sa sobom. Normalno je da se djeca nisu toliko opterećivala političkim uređenjem. Neki roditelji nisu uopće htjeli djeci iznositi svoje prave stavove, u želji da ih poštede zbunjenosti tog osjećaja dualne razapetosti između javnog ponašanja i privatnog mišljenja. Neki su pak od malena djecu učili da to nije naša država, ali da to ne smijemo javno govoriti. Ja sam jako upijala sve što se govorilo kod nas u kući i znam da sam bila pomalo zbunjena. Jer sam išla na vjeronauk i na misu, ali to nisam u školi smjela spominjati. A ako mi išta u životu (valjda od rođenja) teško pada, onda je to kada moram šutjeti. I govorila sam... uglavnom onda kada nije trebalo. Tako sam se negdje kod Knina na odmorištu prema moru, prije jela lijepo prekrižila, kao što smo ponekad doma običavali. Ne znam više točno na koji način su moji roditelji reagirali, ali se sjećam da su me upozorili kako se to radi samo doma. O Bože, koji živiš samo na nekim mjestima, a na nekima te «nema». No dobro, odrasli smo i shvatili neke stvari (neke nismo jer su ionako bile neshvatljive) i vjerujem naučili odvajati ta privatna sjećanja od onih općih, političkih. Ali, mogu li se sjećanja, pogotovo iz dječje perspektive potpuno razdvojiti? Jer primanje u pionire je i danas odraslim ljudima nešto što je ostalo u sjećanju kao važan događaj. Sjećam se svog oca koji je bio daleko od komunista, kako me s ponosom slikao sa Titovkom na čelu. Je li tada bio ponosan zato što sam postala Titov pionir, ili zato što sam narasla i prolazila neke faze djetinjstva koje su mi tada puno značile, pa ih je i on prihvatio? Poznavajući ga, biti će da je ovo drugo. Jer je proslava sakramenta Prve pričesti imala i popratan govor doma, tj. objašnjenje što znači taj događaj. O Titu i pionirima se doma nije govorilo, a kada su mislili da ne čujem, govorilo se... A ja sam slušala i pamtila. I zapravo mi je drago da sam čula i tu drugu stranu, onu kod kuće. Jer sam s raspadom Jugoslavije razumjela zašto se to događa. S druge strane, bilo je mojih vršnjaka koji su doživjeli pravi sociološko-politički šok i preko noći su morali naučiti sve ono što su im godinama roditelji propuštali reći (na glas ili po tiho). Šok je prošao, ali nisam sigurna da su nekima ikada sve te okolnosti odrastanja sjele na svoje mjesto.Jedan dobar primjer za to je i anketno pitanje na Internet monitoru koje glasi: «U kakvom vam je sjećanju ostala SFRJ?» I onda imate ponuđene odgovore u svim kombinacijama: jako dobro, dobro, i dobro i loše, loše, jako loše i ne sjećam se. Većina se ipak opredijelila za ova ljepša sjećanja. Što naravno ne znači da je ta zemlja bila jako dobro uređena, da su ljudi imali duhovne slobode ili slobodu govora. Ali su imali očito bezbrižno i lijepo djetinjstvo. Ja sam tek puno godina kasnije doznala da je moja mama imala probleme na poslu jer je nosila križić oko vrata. I još puno takvih stvari. Pitam se kakvo djetinjstvo ima generacija rođena oko vremena Domovinskog rata? Pa ratno djetinjstvo. Prognano, dijelom izgubljeno. Imaju svoju zemlju u kojoj smiju reći da su Hrvati, ali mnogi su izgubili vlastiti dom, neki i jednog ili oba roditelja. Oni koji su imali sreću i nisu bili u ratnim područjima, imaju roditelje koji više nemaju toliko vremena za njih. Došao je kapitalizam. Nema više socijalne sigurnosti i one poznate: «Ne mogu me toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi».Tako da mi se čini kako je to pitanje puno zamki i nema jasnog odgovora. Jer dugoročno gledano, naravno da je sloboda važnija. Ali izgleda kao da je moguće imati ljepše djetinjstvo u «neslobodi», nego biti izgubljena generacija u slobodi. Govorim isključivo iz dječje perspektive. Da ne bi bilo zabune. I čestitam svojoj generaciji dan sjećanja na dio našeg djetinjstva i vjerujem da su dobri, radišni i pošteni ljudi u, konačno svojoj, vlastitoj zemlji. Jer neke postavke uvijek stoje, samo je pitanje u čije ime ih se izgovara. Najbolje možda u svoje.

svaka čast na obilnom trudu za takvu pizdariju,nije kriv sistem ni drzava u promjenama zbunjeni promjenama ostaju oni koji traze odgovore prema van traze vodju i svoju malenkost utapaju u masi hodaju okolo sa svijećama idu na stafete proslave dana drzavnosti i sl..meni to ne znači puno eventualno izlet na grah uostalom sto je hrvatska,jugoslavija,s čime da se bavim kad ničega nema

O lijepa,o draga,o slatka SLOBODO...Ljudi su ti ovakvi:ne mogu ponijeti SLOBODU,jer ona predmnijeva odgovornost za rečeno,učinjeno,kajgod...ROBOVANJE je lakše."...Vidjeh robovanje samom robovanju,a to je inercija."(H.Dž.:"Robovanje").
Eto.

ja se slabo sjećam primanja u pionire sjećam se da mi je zvijezda pala pa mi je mama šivala natrag ha ha ko pravom partizanu al zar ne bi bilo lijepo da se sada prvasići primaju u npr ustašire zamisli ih sa crnim beretkama i slovima u bas slatki ustašići

ili bi najbolje bilo da se svi učlanimo u kretene to je najbliže istini ionako smo dokazano nesposoban narod ima najmanje 30 posto alkoholičara sve u svemu mozda 10 posto normalnih ljudi kad neko veliča hrvate ja ga pitam nek navede nesto konkretno kao npr za francuze.nijemce,talijane,do sada mi nitko nista nije mogao navesti po čemu su to hrvati posebni u čemu dobri osim u lokanju i žderanju prema nijemcima smo zaista manje vrijedan inferioran nizi narod skupa sa ostalima na ovim prostorima