How many frogs do I have to kiss...

Nedavno sam u razgovoru sa dragom mi osobom koja mi se požalila kako je povrijeđena, ponudio 'pametno rješenje'. Otvrdni malo.
M-hmm...
Ona mi je djelomično otvorila oči, a u zadnje vrijeme i sam puno mislim na tu temu. ? Otvrdnuti ili ne? Koliko? Kako? Gdje je tome kraj? Koji su rezultati? Vrijede li ti i takvi rezultati truda i svega što izgubimo kaleći se na hladnoj vatri vlastite bezosjećajnosti?
I kad samo pomislim da si to radimo od svoje volje. Zbog samo jednog jedinog straha. Da ne bi bili povrijeđeni...emocionalno.
Da je bar cijela parada zbog fizičke zaštite, još nekako, ali postati kocka leda samo zato što se bojimo da će nas netko rasplakati...ne znam.
Gledam unatrag, kroz godine...Umjesto da stvari postanu maglovitije kako su udaljenije, sve je u savršenom fokusu. Slika je čista, a meni se ne sviđa ono što vidim.
Krut tip.
Podnošljiv, ali jedva. Arogantan. Smisao za humor, ali crni.
Cinik.
Inteligentan i brzog jezika kojim se služi da oplete druge kao bičem po njihovim slabostima.
Ne zato što uživa u tome, nego jednostavno zato što su te slabosti tamo.
Hladno.
Analitički.
Krut tip. Koji je zaboravio kako kruti materijali pucaju prvi pod pritiskom. I sad,pod pritiskom vlastitih manjkavosti, mana i konačno same smrtnosti suočen je sa dilemom. Pući ili se mijenjati?? Kako skinuti čelični oklop oštrih bridova sa sebe, a da ovaj ne ponese sa sobom komad mesa?

This is really going to hurt...

Bijah tvrd i nije mi se dopalo.
Sad sam nešto drugo.
Metamorfoza je gotova i ja stojim gol i krvav, ali na vlastitim nogama.
Zanima me kako ću vidjeti svijet kroz nove oči i kako će taj svijet vidjeti mene.
Ako je netko možda pomislio da sam sad mek i ranjiv, neka promisle dva puta.
Nisam bacio svoj oklop. Stavio sam ga u ormar. Da mi bude podsjetnik. I za svaki slučaj....

Limenko. Strašilo. Vrijedi. Ne vrijedi. Ne znam.

respect...

sto se tice sustava zastite...pocela sam se vjezbati s 3 kad su me roditelji ostavili...nakon toga su me zlostavljali na razne emocionalne nacine...naucih se stiti vrlo rano...bila sam ponosna na neprobojnost stita.nepobjediva ratnica.usamljena u svom neprobojnom oklopu.u zadnje vrijeme ga polako skidam i shvatih paradoks: sto se jace branis, slabiji si.otkako postah njeznija i naizgled ranjivija, strahovi nestaju.jaca sam.

Nisi ti niti sada nešto drugo, koliko god želiš to biti...

mozes sve sto zelis.

:))))))))) ne mogu ti opisati koliko mi je drago.... navijam za tebe od samog početka, navijat ću i dalje.... neki ljudi to jednostavno zaslužuju samim time što jesu :)))

ah...oklop nas možda i štiti, ali nam i u jednakoj mjeri onemogućava pokretljivost.... "bijah tvrd i nije mi se svidjelo"...upravo sam to neki dan rekla. samo naprijed. :)

toliko boli, toliko ljubavi...da li bih se toga odrekla? razum kaže:ljubavi ne bih, ali boli...itekako! ali, shvatih bez suza (boli) ne bih shvatila što je ljubav, a bez ljubavi nije vrijedno živjeti...stoga živi, prijatelju, ionako moramo umrijeti ali umrimo nakon što smo živjeli...a onaj koji nije ljubio, nije živio!