Evo, neki su tražili...
Ovo je jedan od rijetkih u kome ne poznam nikoga,
ali sve funkcionira kao da se znamo 100 godina,
dobri smo prijatelji. Neki momak i njegova
djevojka i ja se vozimo autocestom kroz krajolik
koji bi se najbolje moglo opisati kao mješavina
Novog Mexica, Marsa i nekakvog vulkankog otoka
(Island?). Vruće je k'o u Paklu, glatke mjehurave
stijene crvene boje okružuju cestu, a mi idemo na
kupanje na neke termalne izvore u toj vukojebini.
Izrazit je osjećaj da je civilizacija daleko
koliko to može biti. Nama je super, zezancije u
autu, tuče r'n'r. Malo prije nego smo stigli na
odredište mimoišli smo se sa sivim, prašnjavim
karavanom, koji je dolazio iz suprotnog smjera i
koji je vozio 55-60 godišnji pretili bradonja
pomalo otrcanog izgleda. Više sijedih u bradi i
brkovima nego crnih. Namršten frajer. Bilo je još
ljudi u tom autu, ali sam vidio samo siluete iako
se mogu zakleti da je na suvozačevom sicu sjedio
mršav tip kratke zalizane kose... Ekipa se
provezla i nitko nije obratio pažnju ni na koga.
Stigli smo za pet minuta, iskočili iz auta i
počeli pripremati suncobrane koje ćemo montirati
iznad omanjih rupa u stijenama u kojima struji
topla voda. Odabrali smo jednu veličine osrednje
kade za 5-6 osoba i uvalili se. Super stvar... I
tad je ta djevojka (frendova je li) primjetila
nekoga kako leži u jednoj manjoj 'kadi' u kojoj je
pouzdano pretoplo da se bude dugo. (Opet strašan
osjećaj da poznam mjesto kao svoj dlan, dio mene,
mog života). Iskočili smo i bosonogi krenula preko
crvene, glatke, vrele stvrdnute lave(?) (lava je
crna, bazalt, zar ne??). Ono što smo vidjeli,
sledilo nas je. Gola cura, duga crna kosa, tamno
plave oči, blijedi, blijedi ten, zahvaljujući svoj
onoj krvi koja je izašla na tri rupe u njenom
torzu. Klinički precizno sam odredio- Dva prsta
ispod lijeve ključne kosti, isto toliko od lijevog
kuka i jedna malo iznad pleksusa ravno kroz prsnu
kost između dojki. Netko je htio biti siguran.
Jedan pokušaj u potključnu aortu, jedan u trbušnu
i jedan drito u srce. I još je bila živa...
Izvukli smo je iz rozene vode, a meni je stalno u
glavi vrištalo 'autotransfuzija!! digni joj noge
na povišeno!!' Stavili smo joj glavu na frendičino
krilo (sjela je na pete skupljenih koljena) i ja
sam joj poduhvatio obje noge u razini listova i
podigao ih na svoju podlakticu, klečeći kraj njene
desne strane. Odmaknuo sam joj kosu s lica, ona je
otvorila oči (tad sam vidio kakve su boje) i rekla
razgovijetnim glasom (na hrvatskom, inače ovakva
sranja sanjam na engleskom) :"Pa, ti to meni
pokušavaš pomoći." I tad je sklopila oči i
umrla. Meni na rukama. Znao sam da tu nikakva
reanimacija nema svrhe. Bol koji sam osjetio me i
probudio
24.09.2007. u 19:51 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar