FAUST

         No dobro...Večer je bila onako...prohladna...vjetrovita..Ulice još vlažne od kiše, u zraku se širio onaj specifičan miris ispranog drveća, dok je lišće prekrivalo rubove ulica i nogostupe. 
           Spustim se do centra grada..."Još sat i pol vremena do zatvaranja book-shopova i knjižara, mogu komotno u obilazak", pomislih...Bilo je nešto malo ljudi, ali su većinom razgledavali...I ja bih, rado, da mi nije gomila stvari na pameti...Moram napravit još četiri ogrlice, a nisam započela ni sa grubim radovima...u drvu...
         Šetajući i razgledavajući nisam ni primijetila kako je grad utihnuo...Tek tu i tamo, kad se otvore vrata nekog kafića, birtije...što god...začuje se glazba...prigušena, prilagođena samo ušima gostiju...
         Krenem, dijagonalno, preko glavnog trga...Nekoliko knjižara sam obišla i ništa...naravno...Prodavačice ne pitam ništa, ionako su zbunjene same po sebi...ne bih ni dobila odgovor jer bi ih zbunila još više...Snalazim se sama...jedino tako ću nešto naći...Najjače su mi kad me pitaju..."Kako vam mogu pomoći?"...Alergična sam na tu lažnu ljubaznost...Pogotovo jer je izgovaraju preko neke stvari...I to, kad prekriže ruke na prsima, govorom tijela...u stilu: ..."šta sad ti hoćeš, ja sam ovdje glavna i sve znam, ajde izlazi, nemam ja vremena za tebe...prekinula si me u zijevanju...šta sad gledaš okolo...nema ti tamo ništa..."
          Cilj opravdava sredstvo...Hm...šta bi ti sada napravio da si na mom mjestu... Nasmiješio se ljubazno da se usere od straha (pardon na izrazu)...predpostavljam...
          Izađoh, tako, iz jedne od naših slavnih gradskih knjižara i zaputim se prema "Algoritam" book-shopu...Zastala sam pored antikvarijata u jednoj maloj uličici, u čizmi me žuljalo nešto pa sam se makla u kraj da to namjestim...Bacih pogled na šarenilo knjiga popularne psihologije i ostalih kvaziduhovnih priručnika...Tko ovo uopće čita?...Spustim pogled na dno izloga, tamo je bilo još nešto džepnih izdanja iz područja parapsihologije...Staklo izloga nije odavalo ničiju prisutnost...
          Tek krajičkom lijevog oka zapazim visoku mušku priliku u tamnom kaputu, klasičnom, strukiranom...Lice mu nisam mogla vidjeti, bilo je zaklonjeno kosom koja je sezala gotovo do sredine leđa... I šešir... Zanimljivo...Muškarce sa šeširom, u ovom kraju, na ovom podneblju, imao si "privilegiju" sresti samo one starije od sedamdeset...Ili osamdeset...Pa dobro, staromodan je, to je u redu...Ima nas...Nisam ni ja daleko...
          Dalje...Podignem se...(čučala sam,da te podsjetim...), okrznem pogledom neznanca i "vratim" se predmetu svog zanimanja...glumeći zadubljenost...
         "Teško da ćeš ovdje naći ono što Ti zapravo hoćeš..." Začula sam komentar iza sebe...Kratak, šaptom izrečen, dovoljno glasan da me prikovao za mjesto na kojem sam stajala...Zar sam stajala?...Ili sam sjedila?...Ne znam, možda sam i ležala, na podu...na kamenim pločama...
           About blank...Taj komentar mi je izbrisao memoriju, tj. na trenutak nisam znala zašto sam tu...Osvrnula sam se...i namrštila, uzrujano, zbunjeno...i uzvratila... spontano..."Teško da ti možeš znati kada što tražim i gdje..."
           Lice mu je bilo u sjeni, ali sam mogla naslutiti podizanje obrve...Dva koraka prema meni i zastade...Uzmaknem i izvadim ruke iz džepova kaputa...i prekrižim ih...kao da se štitim...Od njega... Zašto?...
           Zato...
        

.odgovara mom raspoloženju večeras...i svaka riječ stoji.

jako dobro.....

}[