Moje pjesme,moji snovi

Postoji jedna ulica,ne znam joj broj
znam samo da se nalazi negdje duboko u srcu mom.
Ta ulica je davno zaboravljena,urasla je u korov i drač
već dugo moje stope nisu njome prošle,
već dugo u njoj nije odjeknuo plač.
Skrivena je negdje u tami,u magli ružnih snova
prekrila ju je koprena tajni,otkriva je tek pjesma ova.
A tako sam željela ne sjetiti se više ulice te
nek je zauvijek proguta tama,želim zaboraviti sve.
Želim zaboraviti one ljude koji stanuju u ulici toj
jer bolno je sjetiti se da netko više nije moj.
U toj ulici su kaljuže pune suza
i bolne sjene stvaraju obrisi kuća
u toj ulici sunce nema sjaja i zraka nema za moja pluća.
Već dugo nisam krenula tom stazom
koju su namočile kiše vlažne
ne želim se ni sada vraćati na nju
gdje se uz put nalaze nade lažne.
Ne želim poći po putu trnja,noge su mi odavno krvave
a ni suza nemam da mi zamagle vid
da ne ugledam nečije oči plave.
Postoji ta zaboravljena ulica negdje duboko u srcu mom
jednom davno sam prošetala kroz nju
da joj već zaboravih i broj.
Ne želim se više sjetiti te ceste prašnjave i puste
zaborav nek je zauvijek odvede
nek je sječanja u nepovrat puste.
Neka ode zauvijek s bolom ta ulica života mog
nek je progutaju sjene,nek pomogne mi dragi Bog.
Da se nikad ne vratim ne cestu tu
posutu suzama moga oka
jer ta zaboravljena ulica mi zadaje bol
i od nje mi je rana na srcu preduboka.