Dnevnik jedne tračerice

Hrvatski idol…. Story super nova multitalents…. Coca-cola neki talents (nisam ziher koji)…. Izbor za miss u svim mogućim varijantama…. I tako dalje i tako bliže, sve u svemu zvijezde vodilje prema uspjehu. Gledam ja tu djecu koja se prijavljuju i sve pet. Neka, nije to loše. Ali…. Ali ne mogu shvatiti suze, razočarenje i bol kad ne idu dalje. K vragu, pa zar naša djeca vide prosperitet samo u tim zvjezdanim (da prostite) sranjima? Zar im nitko nije objasnio da će možda uhvatit kakav hitić, poput 365 ili Ja sam Rafo, a iza toga će nestati, osim ako se ne priključe klanu Huljić i njegovim lakim notama. A sve te parade organizira TV ne zbog njih, nego zbog sebe. Ne sjedi u žiriju Škoro zato kaj želi ući u povijest kao mentor nekom mladom xy-u, neg zato da proda što više karata za svoj koncert. Ne sjedi Novković tamo zato da pomogne nekome, nego zato da CR dobije ponovo monopol koji polako, ali sigurno gubi. Svi ti izbori su samo i jedino za nečiju korist, a tako je tužno gledati tu mladost koja se slama. Plaču kao da je to sad kraj. Tužno. Tužno je stoga što toliko mladih vidi uspjeh samo u takvim poslovima. Gdje su nestale ambicije za neki konkretan posao? Zašto je postalo važno biti naslov u nekim «žutim» novinama? Zašto ne biraju najuspješnijeg učenika? Zašto on ne bi mogao biti Hrvatski idol? Čudno je to. Ma kaj čudno, jadno i bolesno. Svi kao da su povampirili. Imam prijatelje koji sanjaju da će im dijete biti sportski as. Nisu još otkrili koji mu sport najbolje odgovara, pa ga vode na šest treninga. A dijete? Ma ono je jedno sasvim prosječno dijete, koje jako voli čitati i pisati pjesmice. Voli trčati, ali ne toliko da bi bio Carl Lewis. Voli košarku, ali ne toliko da bi bio Dražen Petrović. Voli skijati, ali ne toliko da bi bio Ivica Kostelić. Pa čemu onda forsirati? Čemu tjerati dijete na nešto što ne želi? A tek razočarenje kad nije prvi na nekom natjecanju. Ja to ne mogu shvatiti. Pokušala sam im objasniti što rade svom djetetu, ali to ne dopire do njih. A eto dobio je nagradu za najljepšu pjesmu na nekom natjecanju, bio je presretan, ja sam bila presretna zbog njega. Svi pojurili čestitati mu, a dijete tužno. Zašto? Zato što roditelji nisu našli za shodno ni da se nasmiješe. Zašto? To nije in. Pa da, nije. In je samo ako si na naslovnici novina, a kao pjesnik ili pisac tamo možeš dospjeti kad umreš ili eventualno kad jako ostariš, rijetki uspiju ranije, a tada se više ne možeš slikati sa roditeljima, jer ih odavno nema.
Pitam se kad će se vratiti stari kriteriji vrednovanja? Pitam se da li će se ikada vratiti?

nisi bash pogodila temu :) to zahvali zgusnutim rijecima... :((

ne bih ja te stare kriterije..nije ovo što pišeš niš novo. a da je neka epidemija u tijeku, je, fakat se slažam. epidemija pogrešnih kriterija, malograđanštine, licemjerja..a taj klinjo koji piše pjesme, ne bi ih ni pisao da nije negdje ispod kože duboko tužan, i taj smiješak koji je izostao ne bi ništa popravio...a to je već za dr. Freuda, nećem sad

rekoh ja već odavno da je televizija za sve kriva, i struja, i auti, i... ;))
ali i sve to ima svojih dobrih strana :)) samo zavisi kako se ko snalazi u svemu tome, ko si je kakve vrijednosti postavio, većini ljudi nije bitno njihovo mišljenje već ovise o tuđem :(( život ide dalje, a sve novo je život :))) uživaj ;)))