Na rubu pameti

U poslijednje vrijeme me uhvatilo piskaranje, imam milijun tema o kojima bi se mogla očitovati ( večinom negativno-to znate već ;) , samo trebam jednu izabrati.
Hm... večeras bi mogla o...o...hm...aha! Našla sam jednu!
:)

Od uvijek sam znala da sam jako emotivno vezana za stvari, nije to baš "normalno" ,ali nikako se ne mogu natjerati baciti u smeće ili pokloniti nekome nešto što za mene ima "povijest".
Tada ne razmišljam o materijalnoj vrijednosti predmeta, ni o izgledu...ma ništa mi nije važno osim onog osjećaja koji me prožme kad ga uzmem u ruke i vratim se u neko vrijeme-prošlo svršeno.
Ovo zvuči tako "ženski",ali vjerujem da postoji i onaj, takozvani jači spol (usput, ime im nije adekvatno ;)) koji se ponaša kao i ja.
Evo, recimo, sinoć mi je mama uzela neku košaricu i zaključila da bi je trebalo baciti jer je "stara, ružna i ne služi više ničemu"...
Ali, u toj košarici sam ja pokojnoj baki svake godine za uskrs nosila dva obojana jaja sa malo trave, ona bi mi je uredno vraćala po završetku blagdana,a ja bi je opet punila slijedeće godine...
Pogledavši tu košaricu,zaista novčano bezvrijednu, sjetim se bake i tih dana...sjetim se koliko je njoj bilo drago kad bi je donijela...

Zatim, imam neku malu igračkicu ,skroz sitnu koja me čim sam je ugledala zarobila ljupkošću i koju sam svome dragome kupila jednom prilikom. Bili smo zajedno u šopingu i komentirali smo je,a ja sam mu je tada kupila. Vuče me sjećanje koje je i sada jako živo na taj dan. Točno znam, kad je pogledam, gdje smo bili, kako smo stajali o čemu smo pričali i koji su bili komentari.
Ne dam je!
Imam još takvih dragih uspomena,ali strogo selektiranih isključivo naknadnim emotivnim putem.
Valjda tu ne mogu nabrojiti svoje dnevnike koji datiraju još od 1991.,ali sve mi se čini kad bi to bacila da bi nestao dio mene i da se ne bi mogla prisjetiti tih trenutaka...
Sada se ,iz ove perspektive, slatko nasmijem tadašnjim "nepremostivim problemima" i s vremena na vrijeme prolistam ih iznova.

:)))) sad sam se sjetila jedne morske spužve na kojoj stoji datum 14.8.1991. koju sam dobila od tadašnje simpatije :)))))

Eto, ja stvarnost i maštu akceptiram na taj način, tako se vraćam kroz vrijeme,a stvari, nekome nebitne, meni predstavljaju vremeplov...

ja sam uvjerena da sve stvari koje nosimo na našem putu,nose dio nas.. zato ih i ne možemo dati.. to je kao da daš dio sebe, dio tog momenta..ne bacaj, pa šta ako imaš tonu stvari koje ne služe ničemu, služe tebi, služe ti da ti pokažu kakve si sve osjećaje imala, koliko uspona i koliko padova..koliko puteva isprobanih..u meku kutijicu, košaru u podrum tavan ili u zaboravljeni ormar..kad ih nađeš nakon nekog vremena ooo memorija će ti procvasti..