SVE ŠTO ŽELIMO JEDNI DRUGIMA ŠAPNUTI NA UHO

sjedneš na terasu u ovo kišno vrijeme i počneš gledati... pa zapažati, uočavati detalje koje nikad nisi prije vidio a tu živiš već 20 godina i počneš se pitati? mogu li ja to ovjekovječiti? da, mogu, kažeš sam sebi i kreneš potražiti fotoaparat.. e, a onda se sjetiš da si ga posudio svojoj dragoj ljubavi, ah ništa, a što se može, drugi put čemo ako bude bilo vremena... ali, tada staneš, razmisliš, i sam sebi kažeš sad je vrijeme, ako sliku ne možeš slikati, možeš crtati. prvo napraviš skicu, pa brzo otčiš do obližnje trgovine kupiti boje i počneš slikati, prenositi stvari u prirodi onako kako ih vidiš. naravno, u početku i nije lako ali znaš da to želiš, a ako to i želiš onda to i možeš. i tako iz dana u dan sve si bolji i bolji, počinješ uključivati maštu i snove, počneš kreirati, mijenjati, stvarati i to je to , postaješ svoj, postaješ umjetnik...
inspiracija je željeni pogled na neko mjesto u nekoj jedinici vremena

Lijepo si to rekao, želim ti da tu svoju inspiraciju pretočiš u sve ljepše i bolje slike i crteže, da opredmetiš svoj svijet u drugoj dimenziji, dimenziji mašte, boja, crta, ploha ...
I ja se ponekad osjećam tako, ali najčešće nemam prilike stati i početi slikati, ili vrlo rijetko, prerijetko ... Nekad jesam ... ima vremena od tada, a sada postoji samo neopredmećena čežnja, koja čeka da se pretvori u formu ... Svjesna sam da živim kao da je svo vrijeme svijeta moje, a nije tako, jer vrijeme neumoljivo ide, ide, ide ...
Uhvati to vrijeme dok možeš, bar za trenutak, ako možeš ... jer tada postaješ vječniji u bezvremenosti univerzuma ...