...
išao sam njenom ulicom...mjesečanskim korakom...ko da htjedoh...stope sreće da brojim...misao mi je prijala...kako je uživala...draga moja...zadnje noći sa mnom...gledao sam oblake...pune kiše jesenje...sve je vlažno...a u duši gori...koliko sreće nebeske...u grudi moje balkanske...počeh svoje sreće da se bojim...daj,daj mi svoje usne..da ih ljubim daj,daj...svako jutro zlato moje...raj,raj u tvome svijetu...dok te volim znaj,znaj...da mi godi neizmjerno...daj,daj mi svoja krila...da poletim daj,daj...svake noći zlato moje...raj,raj u tvome oku...zvijezde brojim...kraj,kraj...neće doći nikada...stajao sam ispred kapije...da srce svoje napijem...gledam je...i opet se bojim...po tijelu se slivala...svilena tkanina...da li zna ona koliko je volim...riječi su suvišne...pored njene postelje...sklopi oči...i sanja u boji...i kad je dotaknem...njen uzdah otme se...ceo svet...zastane...
31.10.2007. u 18:17 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara