putnica vremenom

****************

da opet počnem s nekim nedokučivim stvarima za objasnit ili..?
pa mogla bi i ovaj put! opet!
uffff...

zasto ljudi moraju bit takvi? kakvi? pa svakakvi! bas svakakvi! moraju bar malo nekoga spustit(u negativnom smislu), izderat se na nekoga (tek tako da malo pročiste glasnice), izlagat nešto (vjerojatno da bi maštu razvili?!?), prešutit nešto dobro (da bi razvili samokontrolu pretpostavljan?)??!!
da, to se sve događa svakodnevno ako niste primjetili.. a šta vi radite? vračate istom mjerom ili šutite?
šutnjom se može puno postić,ali najčešće šutimo jer se bojimo posljedica. zašto? eh to je sad pitanje za filozofiranje! bojimo se novoga, novog svijeta, izlaska iz komore bez kisika, bez blještave svijetlosti...bojimo se da će ovo novo što bi moglo biti, biti bolje od ovoga starog i shvatit ćemo da smo gubili vrijeme ili se možda bojimo da neće bit novog, boljeg vremena pa "logično" razmišljamo i ostajemo u toj "komori"?!?
šta je tu istina?
istina je da je strah jedina prepreka koje se netreba bojati! jer on nepostoji, on je iluzija i izmišljotina, nije realan! on samo živi u nama, ako ga hranimo, ako se bojimo, ako ne živimo na sviježem kisiku i blještavilu dana!

.......razmišljm dok brzo hodam kroz noć. osjećam bass u ušima i kabel od slušalica mi se zapliće po rukama. nervozna sam. pogledam u nebo, nema sunca, pa normalno da nema kad je noć. al je bi htjela da je dan, da sunce prži, da pocrvenim, da mi vjetar zapuhne s leđa.
sad nevidim ništa..i dalje hodam, čujem samo sebe, ponavljam si u glavi da imam samo sebe, da sam sama sebi dovoljna, da ljudi dolaze i odlaze.
umaram samo sebe, cijedim iz sebe sve. oču doć do srži, srži svega. i jesam. jesam. zvijezde mi se smiješe sad. netreba mi sunce. snažna sam u tom trenutku. trebali bi svi nekad pobijeć na osamljenu mračnu cestu usred šume i osluškivat se.
svi smo isti. nema izuzetka. neki se više trude, neki ne. trebali bi. svima bi bilo bolje. ja volim, volim sve, bez prikrivanja i lažnih maski.
a zašto onda moram čekat, ja neželim čekat "pravo vrijeme" da to nekome i kažem? pa to bi trebalo bit normalno.
neželim da me ljudi kojih volim guše.
neželim čekati. želim živjeti!slobodna od primarnih nagona!
isto tako neodustajem lako od meni vrijednih ljudi(iako su svi isti nakraju). al meni sada nisu isti!
bilo bi dobro kad bi mogla opet upravljat emocijama i nagonima, trudim se ,nemogu. nevolim razmišljat što bi mogla reči, a što ne. zbrajat i oduzimat. to nikad nisam znala.
riskirati je puno bolje. dok se još nevežeš za nekoga. tada možeš sve.
moj cilj je da uvijek mogu sve, i kad sam "vezana" i kad nisam. imati snage oduprijeti se nečem tako poželjnom i privlačnom, ali što me muči. i gubim se u tome. mislim samo na to, ne na sebe. ja želim bit potpuno svoja jer to i jesam. ja.
samo ja. i uvijek ćete to i biti svi vi. samo vi!

...sad hodam brže po toj cesti, trčala bi! dolazim do kraja. pitam se tko sada samnom gleda te zvijezde i jeli netko svijestan toga da se gubim u mašti iako znam realu, vrlo dobro ispričati i objasniti! ipak se gubim ponekad.
pitam se, samo se pitam, jer nemogu ništa drugo napraviti. ovo nije besmisleno...al možda postane, tek poslije kad me prođe.

...dolazim do rasvijete uz cestu. osvijetlila me.
....hodam, hodam kroz noć.. i evo me! došla sam!

*************************************

ajde spat! :/