That dark hour before the dawn
Polumrak.
Vjetar njiše krošnje i otresa debele kapi hladne vode s lišća. Zvuk se gubi u gustoći zelenila i sivom zraku. Hladnoća me miluje po licu i traži put unutra, moje oči, moje usne, moj jezik...Stojim skoro do koljena u mokrom lišću, naslonjen ramenom na vlažnu, hrapavu, mahovinom obraslu koru drveta. Vršci prstiju na nogama i rukama su mi postali neosjetljivi satima ranije. Vjetar nosi slabe mirise i tihe zvukove i lagano ali uporno traži rupice u mojoj odjeći. Negdje daleko žuna udara u deblo i ritam njene potrage se udružuje sa ritmom mog srca. Tok, tok, tok....tok, tok....tok, tok, tok.
Lišajevi i mahovina kraj mog lica polako puštaju svoj miris i miješaju se sa isparenjima koja dopiru odozdo sa šumskog tla. Vlažno, hladno, oporo i čisto. Sve zajedno izmješano i oprano jutarnjom pospanom kišom koja se šulja kroz krošnje i slijeva se niz debla da bi natopila mješavinu mahovine, otpalog lišća, zemlje, bijelih klobuka gljiva koji vire iz polumraka kao mala svjetla... Njihov miris provlači se kroz moje nosnice i biva zanemaren.
Čekam...
Prije četiri dana sam dobio njen šal sa mirisom cvijeća, tople i vesele ljetne note koje se provlače kroz njenu kosu, isparavaju s njene kože, pjevaju odu životu koji buja u njoj i preljeva se na sve oko nje. Sa šalom sam dobio još i vrijeme, mjesto i kratku uputu.
Budi brz...
I sada ga osjetim...taj ljetni miris cvijeća davno zaboravljenog, nošen varljivim vjetrom i razblažen kišom i maglom. Da je suho, osjetio bih je daleko prije...Ovako imam možda još kilometar, možda nešto manje. Bešumno se odmičem od stabla i poput duha se spajam sa maglom i tišinom...
Čekanju je kraj.
Lov počinje.
08.11.2007. u 7:07 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar