putnica vremenom

*****************************************************************************************

opet šutnjom obavijeni mi. svi mi. puno pričamo,a ustvari šutimo.. i rugamo se sami sebi. rugamo se svijetu, prirodi, onome što nas je stvorilo. šutnjom se rugamo.
misliš li da treba bit iskren, šta god se dogodilo, šta god bi se moglo dogoditi!?!
vidiš, ja sam uvijek iskrena iako negovorim sve što mi padne na pamet. ne govorim niti cijelu istinu ponekad, jer uvijek izvlačim iz sebe najbolje. svaki tren, minutu ja se trudim bit bolja. šutnjom to nemogu postić,a niti konstantnim brbljanjem.
ja letim, plivam, provlačim se kroz svoje moždane vijuge, ne igram se, tražim svoju istinu i kako da je tebi prinesem. jer svatko je drugačije doživljava.
serviram je pred tebe kao bocu hladnog piva! na tebi je red da je prihvatiš, da je razumiješ ako hoćeš,..ma voljeti je nemoraš! to te netražim. najmanje što očekujem je da se ne izneneđuješ, da se ne zbuniš, da ne pobjegneš. jer znam ja i to. bila sam tu. bježala od tebe i sebe. trčala, izluđivala se. zašto, kako, zbog čega, kad, hoće li?? sve to me mučilo. i još i danas ponekad u "onim bespomoćnim" trenucima zapitam se neko od tih pitanja! ehhh ali shvatila sam je da to nije važno. nema odgovora. ako ćeš u potragu za njima, moguće je da ćeš se izgubit i nećeš doć do odgovora. on ionako nije važan.
ja sam sad tu, ovdje! ne vidiš me? pogledaj bolje! tu sam, srce mi tuče još uvijek!
i ovim slovima na pustom bijelom ekranu, ja sebe predstavljam. kao u predstavi, otvaram svoje zavijese, samo... kod mene su zavjese uvijek otvorene, kod mene predstava uvijek traje, nema kraja. puštam se da me voliš ako hoćeš...da me mrziš, i to ti dopuštam... da me raniš, iskoristiš, poljubiš, oprostiš, samo molim te nemoj me ubijat. lagano... to je jedino što ja sebi neću i nesmijem dopustiti. volim se i trebam se volit. koo će ako neću ja?! a kako ti možeš?! razmišljaš li uopće što to znači? ubiti nekoga?
evo ukratko: uništit nade, spalit snove, zgazit maštu, izbrisat realu, ugušit dušu!
imamo slobodu ali gdje je tu granica? treba postojati jer ćemo se jednom naći na rubu, na rubu između sebe i pohlepe, tebe i mene. i slijedi izbor. ja ili ti?? ružan izbor.
zato,...bolje je vjeruj mi!! da budemo iskreni, maštovito iskreni, iskreni u bojama, ako možeš zamislit! da slušamo gluposti i probleme, barem prihvatimo druge i dođemo do osobe s kojom pričamo, približimo se, jer šutnja je, već rečeno, ruganje!
svi se izgubimo ponekad. ja se gubim jer želim osjetit intenzitet. bilo čega! želim osjetit da postoji, zašto postoji, u kojoj mjeri?! sve zbog tih nepotrebnih pitanja!! i onda se opet vračam i triskam samu sebe riječima, djelima! valjda jer svi žudimo za nečim stalnim, konstantnim, a to...to jebeno ne postoji! bar ne na ovom svijetu! pomiri se s tim!
pa...i ovo je pokušaj da ostavim sebe da se pretočin u vas, da mi duša bude na mistu. i iskrena sam sad, kao i uvijek. napisala sam lijepu istinu, onako kako je ja vidim, vjerovali vi to ili ne.
prihvačaš je?


***********************************************************************************