Pogled iznad tipkovnice

Ne, u priči se ne radi o nikakvom putovanju u svemir.
Zanimljivo je kako neke obične, jednostavne, tako reći uobičajene izjave, mogu obilježiti čovjekovo postojanje, cijelo jedno stoljeće, te se tako, pomalo bezobrazno ušetati među nevine civile, kako bi svačija sloboda govora bila što bogatija. A zapravo nam se dogodi da zborimo neke riječi, kako bi zvučali pred samim sobom, pa i pred drugima, pametnije. No, ne čini li vam se ponekad, da ste, izgovorivši običnu  popularnu izjavu, zapravo potakli neželjenu raspravu, za koju, baš kad je potrebno, nećete imati prave argumente, a kod sugovornika ste izazvali krivu reakciju, i sve je to završilo užasnom neugodnošću, crvenjenjem, svađom, jezivom prepirkom, nadvikivanjem, pa možda čak i šamaranjem. Što koga čini, tj. stvara, riječi (čitaj izjava)  čovjeka ili možda, čovjek – izjavu?!? Možda ovo nije dobra tema koja bi u vama potakla razmišljanje, a kamo li raspravljanje, no, sigurna sam da ste se barem jednom našli u situaciji kada ste od sugovornika čuli, još u prošlom stoljeću izgovorene nečije «tuđe» riječi, koje su olako prihvaćene, te kao takve postale popularne izjave. I sugovornik se je usudio smjestiti ih u vašoj običnoj svakodnevnici i vama to baš nekako nema smisla. Kako uopće znati kada možemo citirati nekog pokojnog velikana junaka, a da ne ispadnemo smiješni pred pukom koji nas pažljivo sluša?!? I da li je uopće moguće postupiti po staroj narodnoj poslovici: «Ispeci pa reci!»?!? Pokojnicima poznatim po «velikim» izjavama, sigurno nije drago kad ih nevini civil citira, tek tako da ga citira, ne imajući u sebi niti malo poštovanja za pokojnim. Jedna izjava ne može učiniti dva čovjeka prepoznatljivima po njoj. Uostalom, riječi su korijen dijela, a može i obrnuto. Svakako mislim da su blagoslovljeni svi oni koji mogu govoriti. Iako ima individua koji se pomno koriste citatima, i pri tome izazivaju divljenje kod svog sugovornika, a zapravo su obične prdonje, koje jednostavno imaju «žicu» za takve stvari, tj. točno znaju što i kada i naravno, kome mogu,  i uopće smiju citirati.
Zaći ću u samu srž ove priče, iako mislim da nisam zalutala, možda samo duboko zašla u uobičajeno plavušino razmišljanje.
Sam naslov su zapravo izgovorene riječi koje sam ja čula u situaciji koja je baš prikladna za takvu izjavu, vjerujem da će se većina složiti sa mnom. Isto tako vjerujem, da se većina, možda malo više ružniji spol, od ljepšeg, znala snaći, izgovorivši baš izjavu iz naslova ove moje priče u situaciji u kojoj sam se i ja sama našla. Sad već sumnjate o kojoj se situaciji radi?!?
Moj sugovornik je postao potencijalni jebač. Iako je tog dana vladalo jugo našom županijom, nas to nije omelo barem u pokušaju da se poševimo. Kažem pokušaju i tako izdajem samu sebe da nam je taj pokušaj propao. Zbog čega je propao?!? Zbog koga?!? Zašto se uopće mučiti takvim pitanjima?!? Nije nam išlo i to je to. Iako sam mu ja popušila kurac ne jednom, već dva puta. Iako je i te kako osjetio moju mokru i klizavu pičku, pod svojim jezikom i prstima, spremnu da primi njegov kurac, pa i mlohavog u sebe. Iako su želja, požuda i strast razbili sivilo u danu, stvarali znoj na prozorima auta, dirigirali našim otkucajima srca, komponirali uzdasima simfoniju 69, samo djelo se nije dogodilo. A on se je trudio, ustvari mučio, najviše samog sebe, sve dok nije prozborio, znate već svi što…Houston, we've got a problem!... U ovakvoj situaciji je definitivno primijenjen loš izbor citata.
 
 
NASTAVIT ĆE SE… 
 

daj odjebi,šta si ti umislila da si mjesec pa da muškarac na tebi ima problem ko astronaut na mjesecu,još je facker triba reć kad te je poševio da je to šta je jeba malli korak za njega a velik za čovječanstvo.:)))