Živjeti slobodno, svijetom se oriti....

I sada ponekad sjetim se nas,
i pomislim: "Bože, u sjećanju je spas"!
I šta bi čovjek bez misli i nadanja bio?
Premda nikada nije ni bilo "nas"
...
I razmišljam u tišini noći-
kako bi bilo da odem
i ne dođem nikada više.
Da li bi mi onda noći bile tiše?
Ili bi i dalje sanjala burne sne?
Ali neke druge ljude u njima....
I onda shvatim da život je kratak,
i da ga moram živjeti iz dana u dan...
To je moja sudbina...

Ali ostaje mi noć...
Da, noć... Tada iz mene suze
izbrišu sve ono što mi napravi dan,
utonem u lagan san
i nadam se da ću opet sanjati nas...