Zapis iz mojega dnevnika i iz života

Odnekud mi opet dolazi dan. Koji očekuje kišu. Na tramvajskoj stanici dva dečka. I cura. S onim smiješnim frizurama Roda Stewarta & The Faces. A ja im zavidim. Pomalo.
"Them homesick blues and radical views / Haven't left a mark on you  / You wear it well / A little out of time but I don't mind"
Štoviše. Ono što nazivaju staromodnošću. Ima neprijeporni touch of class. Ne ona. Koja se događa iz siromaštva. Ili košeg ukusa. Samo svjesno odabrana. I otporna na podsmijeh. Ujedno sama lagano prezriva. Prema vremenu. Kroz koje prolazi. Poput stranca koji ne voli pripadati.
(Po asfaltu. Samo napola osvijetljene ulice. Njeni koraci odjekuju mirno i dosadno poput tiktakanja sata. A onda se. Pomiješaju. Isprepletu s njima. Neki nepoznati. Iza njenih leđa. Ubrzava. A onda i oni. Trebala bi se okrenuti. I pogledati? Ili je sigurnije i dalje držati se one svjetiljke ispred. Koja kao da joj bježi.
Zastaje ispred ulaza. Dok vadi ključeve ništa više izasebe ne čuje. Samo svoje srce negdje već visoko. Sasvim blizu grla. Još samo trenutak i kriknut će... Ipak ne. Trči mračnim stepeništem. I ulazi u stan. Jedva uspijeva pogoditi bravu i zaključati. A zatim stavlja sigurnosni lančić. Sve u potpunoj tami. Krcatoj sakrivenim stvarima. S kojima se sudara dok ide prema sobi.
Spušta roletu. I pali televizor. Čekajući da se pojavi slika. I cigaretu. Na ekranu Oprah show. Odahne. Dobro je! Pričaju o djeci s problemima u učenju. A ne o ubojstvu usamljene žene. U njenom stanu.)
Digresijama protiv dosade. Rekla je jesenja rijeka već umorna od svog korita. I prošetala poljima. Još skrivena maglom..  

melankonično..baš kao subotnje popodne..

ok,ovdje ne pišeš o meni...dakle istinu i samo istinu;))