BEZIMENA

BEZIMENA
 
2nd draft
 
 
''Ljubav je umjetnost za sebe, Umjetnost je ljubav po sebi''
 
 
                    Vrijeme nepoznato. Muze u tihom bijegu. Orgija na rubovima stravićne oluje. Mozaik mrtvila i komadići slutnje. Praskozorja u nestajanju nade.  Nada sakrivena u liticama baršunastih stijena nagrizena mučeništvom i u vapaju slomljenih duša krotkosti. Da li je potreba istinita ? Da li je svijest potreba ?  Da li je Ljubav suvišna?  Da li je umjetnost moguća ? Da li je ideja Milost ? Ptice naslučivaše nadolazeće promjene ali ih ne slušaše nitko. Baš nitko kome se vjerovalo. Možda je tomu kriva sudbina. Nitko koga se cijenilo. Nitko čije je ime ispisivano po tijelima kraljestva. Nitko osim vila. No, tko još doista vjeruje u vile. Progovara znamenje. Jezik halapljivog trenutka. Ptice su umijele pronaći svoj mir i u takvim milostivim vremenima slutnji, dok Nebo kao da izbacuje posljednje ostatke zatočene u vlastitoj utrobi košmara.  Svjedočanstva govore o kiši koja ne prestaje drhtati tjednima i graciozno razvlači svoje tijelo po cijelome kraljestvu.  Po kraljestvu koje već polako tone u umor od ispitivanja nemilih događaja od prije samo nekoliko dana. Mirno kraljestvo bijaše ponovno pogođeno neočekivanim dolaskom bića nepoznatih vrsta koje imaju običaj da svojim pojavljivanjem dignu na noge gdje god se pojave. No, ipak uvijek znaju ostaviti pokoji dar za kralja i kraljicu. Bez obzira i na tu laskavu činjenicu njihova tijela i način komunikacije te sredstva koja koriste za prijevoz bijahu predmet sveprisutnog straha . U kraljevstvu koje se uvijek ponosilo činjenicom što je nastojalo razumjeti sva bića pa tako i njima nepoznata.  Nepoznata vrsta stalno za vrijeme svojeg boravka  nešto mjerkaše po kraljestvu te sa visine ispaljivaše duge plamteće zrake na puste poljane. Nakon toga spokojno krenu da označavaju neke divovske dimenzije koje samo njima bijahu prepoznatljive i stvarne.  U kraljestvu koje se ponosilo i svojim toplim blagim kišama koje su stvarale duge, ljubav i mir. Stvarale snove. U sliku snova svakako se nipošto nije uklapao mozaik nepoznatih bića a još manje ova živo sveprisutna Kiša koja kao da najavljuje nepoznatu vrstu vođenja rata prema svima. Ona  - kao da je naslijeđe nepoznate vrsta i ostavština nekog cilja koji stanovnicima nikako nije poznat , niti će im to ikada i biti.  Crna kiša uvukla se u snove. Panika je već zahvatila rubove mišljenja o mogućem uništenju kraljevstva i svega što postoji a vezano je uz njega.  No, takav scenarij nikako nije uplašio tisuće ljudi koji su svojim tijelima gradili najraskošnije ljubavne prizore u kojima je bilo teško preciznije razaznati što se dešava sa i oko njihovih tijela koje je prekrio gromoglasni uzdah sladostrasti obojanih sokova života. Nakon tri tjedna uzastopne zaigrane kiše stanovnici polako razmišljaju da napuste kraljestvo . Voda opasno prijeti da probije sve nasipe brane i zidove koji se junački drže da je zaustave. Poplavljeno je dosta površine ali ona se nalazi na južnim donjim dijelovima. Najnaseljeniji su dijelovi na sjeveru i zapadu koji obiluje šumama i planinama. Voda tu još nije stigla u onoj mjeri da bih zamjetno raselila ljude ali sada i ta opcija postaje sve izglednija. Posljedni i jednini veliki potop ne pamti nitko za svoga života već je samo opisivan u predajama. Obično svakih 50 godina kiša nabuja i stanovništo se raseljava. Svi bijašu zabrinuti osim Nje. Njezino ime nije poznato, čak što više nepoznata je i njezina dob. Neki tvrde da su je već generacije i generacije stanovnika vidjeli u istoj trošnoj kolibici, u istoj odječi u istome tijelu. I tada i  sada ona je ista siromašna djevojka prema pradavnim legendama izrazito nepravilnog lica. Hrabriji stanovnici će  to nazvati licem stravičnosti. Usamljena živi u neuglednoj i maloj trošnoj kolibici na rubu sela  na mjestu smještenom tik uz početak šumice koja okružuje maleno selo. Okružuje ga poput mračnog oblaka koji se nadvio nad zemljom u nadi da totalno zagospodari njome bez emocija i totalno hladno te sa ciljem da budem poštovan kao gospodar sve ga što se ispod kreče. Ostavljena od roditelja nepoznatih životnih sudbina i ostavljenja od prijatelja. Suvišna -  gotovo prezrena bez nekog jasnog razloga. Njezina jedina posjeta starija je gospođa koja joj jednom dnevno donosi hranu i Ptica koja joj povremeno pjeva na prozoru. Djevojka gotovo da i ne izlazi na dnevno svjetlo. Okružena  tminom. Tmina i tuga obadvije u nekom srazmjeru ćine joj svakodnevicu.  Za razliku od ostalih ljudi u kraljevstvu, bezimena nije nimalo obračala pažnju na upornost kiše.I kao da je bila u pravu. Nakon gotovo 25 dana orgijanja svojom snagom kiša je prestala. Iznenada kao da se sve do maloprije šalila svojom ružnom upornošću. Sada je uzvratila na isti način pomalo drsko prekinuvši svoj trotjedni ples koji je bio dovoljan da uznemiri do granica izdržljivosti sve ljude pa čak i samoga kralja. Prestanak kiše ponovo je značio i uživanje bezimene u pogledu  kroz prozor koji joj daruje vidik prema najljepšem dijelu šume. Prema Jezeru. Poznatijem kao Jezeru Vila. Kada Usamljenost bezimene postaje teško izdrživa Ptica silazi na njezin prozor i ublažava joj patnju pjevanjem. Pjesma djevojci postaje Najveća radost što ju je ikada upoznala. Prolaze godine u kojima njezina usamljenost biva prikraćena posjetima starije gospođe koja je stade ućenju šivanja raskošnih haljina za velike mlade dame. Običaj je da mlade dame pred udaju šeču i pokazuju svoju ljepotu selom, po dvorskim zabavama dvorskim turnirima i svečanim krunidbama kraljeva i kraljica..Krunidbe slove kao najveći društveni događaj i nitko ih ne propušta. Nitko osim bezimene djevojke koja u te dane bijaše još više zaboravljena. Pa čak I od ptice i od milostive žene krojačice.  Zašto taj dan bijaše toliko samotan za nju ? Da li je to ona sama možda željela ? Gdje leži tajna ovog pitanja ? Možda na to pitanje i ne postoji neki odgovor. Krunidba je dan u kojem se oko Kralja i kraljice odvija gotovo cijeli raspored tuđih života. Taj dan za nju nije imao nikakvo posebno značenje. Barem se to nije moglo shvatiti iz njezinog pogleda. I vile sa jezera plesale su iznadkraljevskih palača očaravajuči sve prisutne svojom galantnošću. I one su je tada napustile. Nikada je nisu niti pozvale na svečanost Krunidbe. Krunidba je bila svake godine. Svake godine birao se novi kralj i kraljica. U toj je godini svoje milostive službe obečao da će pružiti sve od sebe u cilju dobrote prema svojem narodu i svim ljudima. Svake godine raskoš predstave na ulicama i trgovima i svake godine bez tijela Bezimene. Na dan krunidbe kralja i kraljice nitko nije mario za nju. Nitko Osim nje same. Takva je bila pravednost toga dana.
 
           Bezimenoj djevojci iznenada umire Ptica, a koja joj zauvijek ostade u srcu. U trenutku smrti najdraže joj prijateljice djevojka preuzeše njezin glas. Glas kojeg je samo ona čula u skrovištima vlastitog srca. Kruže legende o njezinome neprivlačnom licu i njezinoj nečujnoj pjesmi koja može izlijećiti i najbolnije srce. Djevojka šije i pjeva po cijele dane. Sprati je sveprosutna legenda o tome da Nitko još nikada nije vidio njezino lice koje bijaše zaklonjeno crvenim velom. Njezina je samoća gotovo neuništiva. Dugotrajna i ispunjena epikom. Epika njezine tajanstvene pjesme bila je poznata i barunskoj obitelji. Kčerka baruna već je sa 14 godina na sebi nosila težinu virtuozne sviraćice frule. Ona je svojim usnama i prstićima frulicu ozivjela na način koji prije nje nije bio još viđen i poznat. Smatrali su je Čarobnicom glazbe. Epove koje je skladala bili su neobjašnjivi. Za razliku od dvorskih majstora skladbi iako je poznavala razne tehnike zapisivanja skladbi, ona svoje glazbene misli nije zapisivala . Crvena joj je kosa krasila krhko tijelo, a bijase duga gotovo dva metra. Kosa koja joj padaše niz duge crne haljine ponekad bijaše kao zvijezda u noći. Svjetla i vječna. Mnogi su je smatrali pravom kraljicom. Jedinom kraljicom. Njezine moći  stvaranja glazbe i ljepota kojom je krasila sve oko sebe izmamili bi oratorije uzdaha i muškarcima i ženama i Vilama i srnama. Svima. Bezimena nije poznavala njezino ime. Zvali su je Pravda. Djevojćica Pravda. U trenutku kada je Pravda saznala legendu o glasu Bezimene koji lijeći bolesne u tili čas potrci da klekne pred skute očeve i zamoli ga da Bezimenu dovedu na dvor. Otac joj objasni epiku tuge Bezimene djevojke. Veličina njegove predaje stvori zanos iz kojeg se rodi peterosatna melodija koju Pravda odsvira iz prvoga pokusaja. Melodija bijaše tako moćna da dvorski svjedoci zanijeme od ugode. To stanje potrajase tokom svih pet sati. Nitko nikada nije odsvirao nešto slično je ta je melodija dolazila iz nepoznatog  i dalekog izvora.
          I sama očarana svojim glazbenim djetetom Pravda po prvi puta skine pred posjetiteljima svoje rukavice koje je uvijek nosila. One bijaše ljubičaste strastvene boje na početku pjesme a na kraju simfonije vječnosti pretvorile su se u crnu boju. Crnu svjetleču boju raskoši, tajanstva i pitanja. Svjedoci padoše na koljena. Barun gotovo ne smogaše snage da progovori riječ kadashvati u potpunosti čemu je svjedočio. Nije postojala riječ da se opiše atmosfera u dvorani koja je rođena pravdinom skladbom. Tada Pravda brzim koracima napusti dvoranu i ostavi raskošnu dvorsku  atmosferu još zagonetnijom. Barun odmah pozove barunicu kojoj ispriča tijek događaja a ona mu kaže da to nije prvi puta. U njegovim očima iščitavala se zagonetka. Ljutito je upitao..''zašto mi to nisi prije rekla ?'', barunica tiho nadoda kako je njihova kči najposebnije biče koje je ikada živjelo i da bi voljela da se u njihovu palaču pozove djevojka koju zovu  bezimena, te Da ju i ona želi upoznati i ''razgovarati '' sa njome. Na kraju završi  svoju misao logičkim zaključkom da bi Bezimenoj ionako ovdje bio bolje. Barun zamišljeno pokušava odgonetnuti krajnje misli iz rečenica njegove plahe i uvijek milostive životne suputnice, ali ne mogaše doseči dubinu vlastitih misli koju je tražio. Iako je potpisnik nekoliko epova kojima je radnja čisto ljubavno filozofske orijentacije nije mu uspjelo shvatiti svoju družicu. I barunica je bila žensko biće tajanstva. Kao i njezina kčerka Pravda, na kraju krajeva za odabir imena zaslužno je upravo njezino gospodstvo.
 Poštivajući želje svoje žene i voljene kčeri barun uputi konjanike da posjete bezimenu i da joj upute poziv neka bude gost barunove palače. Palača je bila prepoznatljiva u cijelom kraljestvu. Visoka građevina zaštičena čvrstim zidovima izvana je izgleda kao središte impresivnog labirinta. Zidovi su doslovce tvorili nešto nalik labirintu i samo su stanovnici palače znali kako stiči u njezino središte. Desetak konjanika žurnim kasom napusti raskošnu palaču koja se uzdiže ''svjedoci'' kažu više od 50 metara uvis a njezina je širina bila i stotinama puta veca. Barun je izričito zabranio da se službeno prebrojava njezina širina no među pukom znalo se da je široka upravo impozantnih 10.000 metara. Estetika ovoga okrugloga broja ima veliku simboliku, jer upravo toliko je djevojaka prosilo baruna da budu uz njega ali samo je jedna uspjela. Legenda kaže da barun na to nije pristao svojom voljom. Cjelinu ne zna nitko. Barunica je imala snažan utjecaj i na parlament Vilinskoga reda koji je činio 8 redova vila i to od najmanjih i najmlađih vila do Vilinske kraljice. S jedne strane hvaljena kao milostiva družica prepuna ljubavi i svima predraga barunica, a s druge strane kao biće koja je možda zapravo i sama Vila. Ako je to možda i istina onda u tome saznjaju i leži zaključak zašto je barunica bila toliko poštovana od vila.
Vile su bića besmrtnosti koje su zavjetovale sebe u službi drugih, no mogu se ponašati isključivo i  u svrhu samih sebe. Moći su im gotovo neogranićene. Izrazito su vješte u rađanju ljubavi. Srce im je prepuno ljubav. Sve Vile jako dobro znaju legendu o najpoznatijoj vili koja se zaljubila u mladića da bi nakon što je on odgovorio na njezinu ljubav počela nezaustavljivo padati kiša ali kiša gušća od krvi same. Trajalo je 16 godina rađanje kiše da bi na kraju mladić nakon što je umirao tokom svih 16 godina definirao svoju ljubav kao umjetnost. Nije mu bilo žao što umire , ali tuga je nastala zbog spoznaje što vilinska kraljica nije mogla razumjeti njegovu čovječnu ljubav.  Možda vilama i ljudima ni nije suđeno zajedno. Ona mu nije znala uzvratili ljubavlju koja bi bila snažna i milostiva poput njegove. Iako je to najviše željela. Na kraju svoga puta to je i ona shvatila. Njegova je ljubav trebala biti uzvračena istom mjerom sa njezine strane. DA se to desilo on ne bi umro a ona bi doživjela da se rađa kao ONA koja je oživjela ljubav. Smrtnici ne mogu oživjeti ljubav jer je besmrtna to mogu samo besmrtne vile. Snaga i dubina ljubavi mjeri se prema ljubavi koje daruju vile. Barem se tako mislio do te rapsodije. No u toj najpoznatijoj legendi o ljubavi vile kraljice prema jednostavnom seoskom mladiću koji je bio prepoznatljiv kao onaj koji razumije dušu luka i strijele, a što je kod mladića izrazito na cijeni, vila kraljica nije prepoznala dubinu njegove umjetničke ljubavi. On je umirao punih 16 godina. Sve dotle je padala gusta kiša. Kiša je potekla kao rijeka suza iz očiju svih vila koje su svjedočile nemoć svoje kraljice. Svojim su suzama vile uzrokovle velike potope. Potope ljubavi. Iako su vode prekrile cijelo kraljestvo nitko nije umro. Jer ljubav ne ubija ona hrani ona jača. Zašto je onda mladić umro. lli pak je tek narođen. Nakon njegovog ''odlaska''kraljica vila je nestala. Ima onih vila koje su mišljenja da je ona zapravo barunica Ara. Misterija nije odgonetnuta. Ako je tako onda je barun ne voli istom snagom jer bi inace zasjala kao vila. Bila bi otkrivena. Ili - pak njezina ljubav prema njemu nije snažna poput njegove ili možda čak i nema ljubavi ? Vila može istinski voljeti samo jednom. Jednom u cijeloj vječnosti. Besmrtnost nagrađena vjerom u vječnu ljubav. U kraljestvu ne postoje vilenjaci.
 
Barunski konjanici se već polako približavahu trošnoj slamnatoj kolibici u kojoj živi bezimena djevojka. Cijeli jedan svijet, cijelo  jedno kraljestvo sadržano je u toj kolibici. Gotovo krajnje neuglednoj.
 
Iznenada kada je to najmanje očekivala Bezimenoj sleti ptica na prozor..Ptica je upita: ''Tko si ti ?'' Bezimena joj odgovori. ''Ptica  !''  , ''i ja sam ! '', uzvrati joj ptica.
 Nakon 20 godina od zadnje velike kiše stiglo je opet vrijeme kada kiša nije prestajala danima. Gusta kiša ali za razliku od kiše koja je donosila potope ova kiša je bila izrazito blage brzine padanja. Nije voljela gotovo ni taknuti tlo. Kao da je birala po vlastitoj volji trenutak kada ce se stopiti sa njime, stopiti sa svojom sudbinom. Nije padala na tlo nego kao da se bacala vrlo nježno po njemu. Kiše vješto znaju voditi ljubavne oratorije za zemljom koju ponekad spašavaju svopjom ljubavlju. Hrane je. Oplođuju je. Govorilo se da je to kiša koja će prestati kada umre. Bijaše to padanje zagonetne Kiše koja umire. Nje se nisu bojali, nju su žalili. Ostavljena od strane svojeg suputnika Kiša je odlučila umrijeti. Za kime je toliko žalila, tko joj je bio suputnik ? Odgovor na to pitanje nitko nije saznao. Niti je ikada probao odgovoriti. Kiša koja umire najtužnija je od svih kiša tužnija i od Kiše Vila. Najduže traje a dok prestane kao da nije ni padala. Njezina graciozna pojava uvijek je odeševljavala sve stanovnike. Dodirivanjem njezinog tijela osjecala se vjecnost. Svi su je voljeli dotaknuti, da bi time još više osjetili njezinu mudrost.
 
Mladi konjanici premoreni iscrpljujućim jahanjem i umirućom kišom, pokucaju na vrata kolibe i zamole Bezimenu da im pruži utočište. Otvorivši poluzatvorena vrata uspiju joj vidjeti samo leđa na koja pada duga crna kosa, izrazito ravna sa tek pokojom nježnom ponosnom kovrčicom. Devet konjanika odluci potražiti zaklon u obližnjoj seskoj zalogajnici a jedan konjanik dobije zadatak da pokuša bezimenoj objasniti svrhu njihovog iznenadnog dolaska i prenijeti joj pozdrave barunice i baruna te njihove kčeri Pravde. Mladi konjanik pristupi joj bliže i ona mu se okrene izuzetno polako. Lice joj bijaše zaklonjeno sa gotovo nepreglednim crvenim velom. Haljinica,  skromna krasila joj sićušno tijelo. Smeđa, neugledna, poluprljava, izmoždena prašinom i sitnim blatom ali nekako u svemu tome uspravna i ponosna. Na nogama blato i pokoji sitni zavežljajčić od najskromnijeg platna..
 
 
Uplaši se mladi konjanik njezine pojave i ubrzano je upita za njezino ime.  Ona stajaše bez riječi. Na takav razvoj događaja On se pomalo neodlučeno stade približavati da joj skine veo. U taj čas upadne u taj polumračan prizor starija gospođa glasno ga upozorivši da nitko nikada nije vidio lice bezimene djevojke osim Ptice koja joj je godinama pjevala a koje više nema. Upozori ga da je to Djevojka koja nema ime, ne govori, ne poznaje pismo. Djevojka koja ne govori jezikom ostalih ljudi. Nepoznata djevojka.
 
Konjanik bijaše pozitivno zaprepašten  činjenicom da će možda vidjeti prvi lice koje za sve stanovnike kraljestva predstavlja veliku zagonetku.
 
Odlučno skine veo sa potpuno tihe i uspravne djevojke. U trenutku kada je skinuo veo ona, kao da je bila još mirnija, svečanija, ponosnija.
 
Zabezeknut pojavom koje su posvjedoćile njegove oći ubrzo shvati da je vidio stravićno lice.
 
Bezimena djevojka nije imala lice poput ostalih, poput njega. Imala je svoje vlastito lice.  Usamljenost i vječna bol krasila je njezine obraze koji živješe u poluraspadnutom stanju očaja. Brada, njezino čelo bile su nestvarno tužne i skromne za prepoznati. Oči gorješe plamenom najveće tuge. Disala je kroz majušne otvorene kostice koje su odavale mjesto na kojima su nekada hrabro počivale nosnice.
 
 
Šokiran licem šokira se još snažnije uvidjevši da grudi na djevojci ne postoje, a na mjestu spolovila bijaše ispisana još tužnija priča za koju je čuo još kao dječak. Bezimena djevojka bijaše pripadnica naroda žena kojem su muški ratnici izrezali spolovilo i dio njegove unutrašnjosti  da bi tim činom vandalizma spriječili mogučnost razmožavanja neprijateljskog im naroda. To je doživjela još kao maleno dijete. Masakr je bio oštar a trajao je satima.
 
 
Uvidjevši agoniju čina vlastitog naroda padne na koljena zamolivši za milost skamenjeno biće pred sobom. MILOST bijaše ono za što bezimena nije znala ni da  postoji. Stavi mu ruku na glavu i pomogne da ustane. Oslobođena odjeće isprati ga do vratiju i pokaže mu rukama prostor svojeg srca. Uzme njegovu hladno drhtavu ruku i zajedno krenu da osluškuju njezino srce. On osjeti uspavanku pred sobom. Još jednom je pogleda u lice i suze koje ispusti bijaše mu najsvetije do sada. One potražiše milost u srcu bezimene djevojke. Skamenjeno stajaše silueta dvoje ljudi koje proganja mogućnost da budu izabrani za milost sreće.  Zagrli je i uspravi se snagom volje i svojih zamagljenih mišica. Krene prema vratima. Pogleda njezino tijelo koje kao da bijaše zauvijek osuđeno na krajnju razinu prokletstva tuđih grešaka. Mladić uzjaše konja i ostavi bezimenu da pogledom isprati nepoznatog joj jahaća…Uputi se ka ostalim konjanicim snažno još uvijek šokiran svime sto mu se dogodilo i čemu je upravo svjedočio..
 
 
Nježna Ptica kroz prozor zarobljena u vlastitim suzama svjedoćila je  ovom prizoru dvoje nesretnika koji nesvjesno zarobljeni opisuju polukružnicu savršeno opisivog prokletstva.
 
Noć koja tada zagospodari zaselkom krene precizno ranjavati bezimenu djevojku a koja počinje preispitivanje svoje pojave u povećem ogledalu, koje oduvijek stoji na istome mjestu koje za nju sve do sada bijaše misterij. Zahvaljujući Milosti krajnje zubatog mjeseca bezimena počinje tražiti svoje lice u ogledalu. Ali nije ga pronašla. Njezino joj vlastito lice ostane misterija. Kao da i ne postoji ali ona ga ipak svjedoči vlastitim rukama. Prvi je puta dotakla svoje usamljeno  lice. Žene njezinog naroda nikada same ne dotiću vlastito lice, to je dopušteno samo njihovim izabranicima. Ogledalo i dalje nemilosrdno ne popušta odlučno u namjeri da joj zauvijek ukrade lice.
 
Njezina ptica i vjerna suputnica kroz korake nestade sa prozor. Dok kiša prestade umirati i ostade bez glasa. NIJEMA…
 
Mladi konjanik se gotovo nečujno vrati na mjesto rođenja svoje strave i upadne iznenada u kolibu i potpuno naglo poljubi bezimenu. Ljubi je čitavim licem koje joj postaje sve vidljive i jasnije u mračnom ogledalu ..Jačina njegovog poljupca bijaše mjerom jasnoće njezina nestvarnog lica. Krajnom hrabrošću otvori oči te urlikne posljednom snagom svojih glasnica. Zadrhti kada pred sobom ugleda lice koje mu govori opipljivim Savršenstvom…
 
Uzbuđen i gotovo zabezeknut ovom čarolijom snage ljubavi Mladi je konjanik odmah zaprosi za udaju. Udaja bijaše milostiva i krajnje brza.  Govorilo se da se čin desilo u srcu vilinske šume. Svjedoci i prisutni su nepoznati ako ih je i bilo. Bezimena se uda za konjanika koji joj je otvorio pogled na njezino nestvarno lice koje je postalo legendom i prokletstvom……………
 
Događaj je slavljen poput največeg čudesnog scenarija ljubavne snage. Bezimena je prerasla u biće obožavanja koje je još dok je putovala prema dvorcu barunske obitelji bilo slavljeno kao biće sa posebnom snagom. Barunska obitelj nestrpljivo je danima očekivala bezimenu da joj vidi lice za koje se govorilo po čitavom kralkjestvu. I Pravda je bila sve nestrpljivija kako su prolazii dani i kao da je nepovratno počela nestajati njezina moč skladanja epova. Kao da su joj muze nepovratno okrenule leđa i okrenule se nekoj drugoj strani nepoznate joj svjetlosti. Konačno nakon trenutaka nemilosrdnog iščekivanja Kočija sa bezimenom i njezinim herojem polako se počela približavati dolini u kojoj živi loza baruna a koja se činila neuništivom i trajnijom od pamtivjeka. U bezimenoj se stvori čudna napetost kako se kočija paradnom brzinom približavala vanjskom zidu posjeda.  Iako potpuno smirena i spokojna kao uvijek nije mogla ne primijetiti uzbuđenost svojega zaljubljenoga srca. Primijeti zagonetku koja se skrivala u srcu čovjeka kojeg voli. Sekunde koje su nastupile bile su osuđene da umru jer je osjetila oživljeno biće koje ponovno leti srcem svojeg odabranika. On je potajno volio barunicu. On što je osjetila nije ju zabezeknulo. Hladno i smireno je podnijela uteg na vagi svojih osjecaja. ''Ljubav se ne može kupiti nikakvim blagom '', pomislila je u samoči zidina svojeg poniznog srca. U trenucimja kad te misli bijahu sve življe luckastije i napadnije njezino je lice bilo sve više očarano prizorom kojeg je svjedočila preda sobom. Prizorom svojeg konjanika koji je sjedio tik do njezinog tijela. Ona na jednoj strani kočije on na drugoj dodirivali su se očima. Kočija je bila poslana od strane konjanikove obitelji. Njezina povijest tuge bila je njihova povijest pobjede. Kočija stade neuništivo gaziti i posljednje stotine metara pred ulazom u barunovu centralnu dvoranu koja je bila mjesto na koje su svi koji su to htjeli mogli slobodno prisustvovati najvažnijim festivalima i društvenim događajima. barun se time posebno ponosio. Bio je poput medija. Medija koji prenosi istinu, njezino rađanje u punini. Kočija se zaustavi pred svojim ciljem. Na vrhu tisuća obožavatelja priče o tajanstvenom događaju koji je probudio srca cijelog kraljestva stoji skupina redova vila te uz njih barun barunica i Pravda. Pravda ljepša nego ikada. Bezimena izađe iz crvene kočije. Dok je izlazila sunce kao da je počelo zalaziti prije svoga predviđenog vremena. Krene da izađe i dok Konjanik ne uspije niti do kraja otvoriti vrata gromoglasno zavrišti najbliži red žena koje se iskreno i bez ostatka uplaši lica bezimene i njezine pojave. Ona opet bijaše skroman lik iz trošne kolibice. Stravičan lik. Lik koji je preživljavao samo u predaji slučajnih prolaznika i onih koje je liječila nečujnom pjesmom. Pjesmom svojeg milostivog srca. Bezimena je opet svjedočila svojim skromnim licem. Barun barunica i pravda ne uspijevaju izustiti ni slova te raširenih zjenica pokušaše savladati omču vlastitog straha  ''što je ovo'' zavapi barun, vile se uskomešaše kao da vježbaju ranojutarnje lelujanje na proljetnom vjetriču prepunom medovina i strastvenih nota žuborenja najbližeg potoka…''vratite je natrag u kočiju'' učinite to odmah'' neka prestane ova strahota'' što čekate vratiteeeeeeeee jeee odmah, stražaaaa  !!!!….''' Barun je potpuno izgubio kontrolu nad svojim postupcima želeći tako dokazati da ima situaciju pod svojom kontrolom iako je to svima bilo jasno da je to zapravo nemoguce…uvidjevši da ce pohrliti na njegovu izabranicu konjanik je opet naglo i strastveno poljubi strastvenijim žarom no ikada prije. Kolona stražara stane. Vile izgube snagu za komešanjem a barunska obitelj od čuda padne u svečane stolice od mramora. Nestaje agonija. Bezimena počinje prerastati u epiku ljepote i lica i tijela. Opet kao i prije ista priča o čudu rađanja umjetosti ljepote ljubavi koja može pobijediti nemoguče. Bezimena kao da je opet povratila izgubljeno lice ili pak je zapravo ono lice od prije bilo njezino jedino stvarno lice. Lice njezine istine. Tišina i tiho jecanje nije imalo kraja dok je savršena mlada žena koračalo žutim tepihom na crnome mramoru na stepenice koje su se brojale stotinama prema barunskoj obitelji.  Kosa joj je sezala do poda baš kao i Pravdina sa jednom malom razlikom. U njoj kao da se vidjelo cvijeće, potoci i planine prekrivene listopadnim drvečem u vrhu ljeta. Njezine oči kao da su kritali koje vječno sjaje kao i ostali dijelovi tijeli teško su bili mogući za opisivanje jer su i največi poznavatelji bića riječi odustali od opisivanja savrsenstva koje ih je zadesilo vjerojanto po prvi puta u život. Kako se približavala barunica je postajala svjesna da bezimena može osjetiti kome je bilo tko od prisutnih u dvorani posvetio stanice bića svoje ljubavi. bio tko bilo kada na bilo koje načine. Barunska obitelj poput novorođenčeta stade očima ispračati svakim pokret nepoznatog im savršenstva koje se stade graciozno -savršenim koracima približavati..Pravda osjeti nevjerojatnu inspiraciju za svoje duhovno skladanje i u tili čas izvuče frulicu te otpočinje epski prizivati korake bezimene, koja kao da ne hoda vec pleše dvoranom. Svaki njezin korak kao da je trajao poput opere koja bijaše vrlo popularna i vrlo progresivna u obiteljima baruna, grofova i kraljeva i među svim redovima vila koje su prisustvovale svakoj premijeri opere. Što progresivnijeg trajanja to im je više oživljavala srce  za ljubav i strast te milosti koje su dijelile…uz tonove Pravdine opere i savršenstvo okružja i situacije Bezimena ljepotica dođe pred obitelj baruna i pokloni se ..padne na koljena…ne izusti niti jednu riječ ..ne pusti niti pogled..sagne glavu ne prozborivši niti jednu najobičniju riječ….barun se uplaši novonastale scene dok barunica tek vrhovima prstiju dotakne kosu bezimene tek da se ovlaš uvjeri je li doista stvarna…pravda u zanosu i sklopljenim očima i dalje opernim riječnikom stvara progresiju izraza koji glazbene muze zarobljava u delirijume strasti……Bezimena je bila poput neobjašnjivog i neshvatljivog savrsenstva koje je svima bilo prepoznatljivo ali kao da ga nitko nikada nije još nije uživo svjedočio…sve do sada…Bijaše joj lice toliko savršeno da su se druge žene ogledale u njemu..Ono je  druga lica činilo sretnijim, vječnim...Ljepšim..Lice joj je korišteno poput ogledala. Htjedoše svi osjetiti u njemu svoju vlastitu vječnost…Svoju sreću nadahnuće i moć. Pravda je sve češće isijala svoje nadahnuće blizinom bezimene i orkestrirala hodnicima stvarajući melodije čistoga Duha..Istovremeno Barunica je sve teže pronalazila razloge svoje zaljubljenosti u Konjanika..zašto je ona osječala ljubav prema njemu te kada je ljubav započela  mučilo je odavno i samoga baruna koji je znao za nježnosti njegove supruge sa konjanikom….Ali bezimena je odavno osjetila tajnu baruna. Barun je bio otac konjanika koji je bezimenoj uzeo rodnicu i iskrvario joj budučnost kakvu su večina žena osjetile…Ovim činom htio je vratiti bezimenoj bar mrvicu onog što joj prema njegovoj savjesti duguje..barun je bio čovjek koji je sva zla učinio pod kompozicijama drugih ljudi čija je on bio ruka pravde. Na kraju su i njegovo spolovilo bacili na izmetiste. Otac Pravde bijaše netko drugi i ta misterija nije razriješena do danas. Pravda je to znala isto kao i činjenicu da barunica nije njezina majka..Sva stanja duha bezimena je moga osjetiti tako da neke povijesne cinjenice za nju ne bijahu preveliki napor. No jedno nije znala a to je pitanje odakle ona dolazi. Svojeg oca i majku nije poznavala. To joj je bilo nedostupno. Došavši u posjet barunu željela je i to saznati jer u velebnim dvorskim knjižnicama koje vode do prostorije koju nazivaju Mišljenje, stanuju knjige koje možda mogu rasvijetliti tajnu porijekla nje same..Iako je legenda govorila o njezinome porijeklo kao pripadnici naroda koji Šuti a i ožiljci po tijelu mogli bi biti korak više prema rasvjetljavanju istine, instinkt koji je bezimena razvijala od početka svoje svijesnosti govorio joj je nešto drugo. On ju je na neki način vodio da se i dalje pita tko je stvarni otac Pravde, te da li joj je i barunica biološka majka. Ta i druga pitanja bezimena je skromno pkušavala dugotrajnim  i poniznim traganjem razriješiti u sobi zvanoj Mišljenje. Čak je mogla osjetiti da soba uvijek oživljuje kada je ona posjeti.  Duh sobe Mišljenje joj se na neki način obračao kao biću tajanstva. I soba je imala jedno pitanje za Bezimenu. Soba je htjela vidjeti svoje vlastito lice zamolila je da joj bezimena u tome pomogne zauzvrat će ona isto tako pomoći njoj. Savez bića je postignut : traganje se nastavlja…
Ime sobi dao je Kralj osobno zahvalivši se na taj način na velikoj pobjedi koju je izvojevao pod zapovjedništvom baruna.
 
Mladi konjanik je sve više bio pod bremenom svojih želja. Sa svojih 30 ljeta bio je na izmaku snaga ..projek životne dobi u kraljestvo je bio 35 godina a 45 godina života ne pamte ni najstariji mještani, možda tek pokoja vila iz najužeg reda kraljevskih vila…Kako je vrijeme prolazilo sve je bio svjesniji da ni bezimena iako je biće koje ni sam ne može do kraja shvatiti ne može zbog svog razloga iz prošlosti podariti mu dijete koje je toliko besmrtno želio..Iako mu je ''razum'' govorio da želio nasljednika on je više vjerovao svojem srcu koje je željelo nasljednicu. Nasljednicu bezimene.
Ni ona nije to mogla oživjeti iako je to bilo nešto što je najviše voljela..Nije mogla oživjeti njegove želje.  Njezina rodnica zajedno sa davno zaboravljenim razlozima bijase izvađena i bačena na izmetište  zaborava…zašto je takva surovost bila potrebna odgovor mozda leži u samoj misiji zla…U tijelu zla.
Otišla je.. otišla je u trenutku kada je njegovo lice postajalo sve nesretnije a njezino sve vječnije. Uptavo proporcionalno tako. .Željela je do kraja u svim dijelovima postojanja duhovnosti znati zašto postoji baš takva kao što je svjedočanstvo njezinih osjetila oživljavalo  njezinu vlastitu pojavu...Zašto postojimo ? U čemu je potreba ? U čemu je vrhunski odgovor ? Tko i Zašto to određuje ?..Otišla je. Mjestu koje prepoznaje kao simfoniju svoje svijesti.
 Vratila se. Tiho - u tišinu svoje drvene kolibice, koja joj se učini jedinom pravom kolijevkom za njezinu vječnost. 
 
Mladi je konjanik vrlo teško prebolio njezin odlazak i tek je tada shvati što mu je značila njezina blizina.. Pravda poslije njezinog odlaska izgubi moć porađanja glazbenih misja sreće i u ugledalu ugleda svoju prastaru pojavu. Svoj duh sreće koji ju napušta. Za to okrivi brzo i napadno sa istinskom dozom agresivnosti barunicu koja joj prizna da ona nije njezina majka već kraljica vila koja nije doživljela sretnu ljubav već neuzvraćenu i koja je da bi pokušala još jednom ostvarili Ljubav svoje vječnosti ubila barunicu i uzela njezino lice jer se njezino vlastito lice kraljice vile nakog neuzvračene ljubavi  raspadalo isto kao i Pravdimo što se počelo sada progresivno raspadati. Dvije zarobljenice svoje ideje pretvarale su se u duh koji se raspada  jer zarobljen teži za nečime što ga ne definira u potpunosti ..Duh mora biti slobodan u ljubavi a ne u želji.  Ne u nastojanju da pod svaku cijenu ostvari misiju koja mu nije do kraja povjerena. Koja je izvan tijela  duhovne slobode, izvan granice koja ga definira.  ..Duh ne poznaje granicu granica je sama i usamljena i kada je dotakne želja koja je prikriva, guši ili pak nanovo definira kao želju on se raspada  i nestaje u drugim sferama svijesti iz kojih se nanovi vraća u nekom drugom svojstvu estetike nečijeg lica, nečije ideje. I barunica i pravda nestaju zauvijek..Iako barun svim silama nastoji pronaći njezina tijela..njegova želja opet sama uništava tu mogučnost..u kraljestvo nema prisilne želje samo slobode…U Sobi mišljenja promjene su nezadržive. Mišljenje želi preuzeti lice koje bi mu se dopalo ali takvog lica nema..niti jedna djevojka ne zadovoljavala želje sobe koja svoj duh počinje ubijati poput barunske obitelji..Željom.Vlastitom željom.
 
Jednog neočekivanog dana konjanik upadne sa svojim pratiocima u nesavladivu zamku..Tisuće dobro naoružanih konjanika približava se njegovom novosagrađenome dvorcu da otmu sve što moguće..On sa tek nekolicinom vjernih pratioca nađe se u bezizlaznoj situaciji..Obruć se počne stezati..Bezimena osjeti da je zamka možda postavljena od strane Sobe mišljenja koja nezadovoljna svojim licem želi oduzeti bezimenoj ljepotu savršenstva .Traži žrtvu Bezimene za sebe. Možda na taj način uzme lice koje tako snažno želi. Lice koje ne razumije.
 
Osjetivši neizmjernu težinu u svome srcu Bezimena zamoli vile koje se stadu sakupljati na jezeru da mu pomognu..Vile razdragane sjate se oko nje i hrabro odgovore da je samo jedan način da se to učini. Jedan jedini.
 
 
Bezimena zamoli neka se otkrije jedini način .Zamoli nježno poštivajući bezvremenu Vilinsku nadmoć.
 
Vile milostivo odgovore: ''Morat ćeš umrijeti za svog dragog !'' Umrijeti ne živjeti ! počinju ponavljati rijeći poput zborova sa tisučama žena koje su pjevale kralju u čast. U kraljestvo su poznavali tehnike kojima je bilo moguće savladiti sve glasove u kraljestvu, savladati glasove svih bića. Vile su klikale bezimenoj kao da doživljavaju trijumf vlastitog mišljenja. Ona ih pozorno sasluša. Cijelim bićem koje je imala.
 
Ona bez razmišljanja nadoda Vilama da ima jednu želju. Želi da on pronađe ženu koja će mu roditi dijete, ali da on nikada ne sazna njezinu sudbinu već da bude uvjeren da je njegova žena spasioc ista ona koja će mu roditi dijete. Vile samo klimnu glavom na te njezine rijeći. Razdragane poput djevojčica.
 
 
Bezimena potpuno sama krene na tisuće vojnika naoružana tek Ljubavlju i zastavom na kojoj bijaše išiveno crveno srce te odjevena u sjajnu crvenom haljinu koju joj darovaše Vile a na koju padaše njezina duga kosa okoja opisuje savršenstvo.. izgledalo je kao da bezimena lebdi na svojoj vlastitoj kosi koja se vijorila nekoliko metara iza njezinog tijela. Kosa joj je oživjela i kao da je odlučila vječno rasti bez prestanka., i to baš sada u ovom trenutku.… Uz nečujnu pjesmu hitrim koracima uputi se u kraljestvo odanosti za  čovjeku kojeg voli
Vojska shvati da joj netko juriša sa leđa i okrenuvši se ugleda dotada njima nepoznat prozir..Goloruka žena napada njihovu mržnju…
Kako se im približavala njihova mržnja uzima plodno tlo u njihovim rukama sve više i oni stadoše ispuštati tisuće strelica na goloruku heroinu… Svaka strelica bijaše strelovita i smrtonosna - baš svaka…I svaka pronađe njezino srce…Srce koje je svakim pogotkom pjevalo još jače..
 
Konjanici uplašivši se nad nesvakidašnjim prizorom Bezimedne gracioznosti izvade mačeve i krenu prema djevojci koja ne imaše više vlastito srce..taj prostor tijela bijaše vidljiv kao tisuće krvoločnih strelica koje se hrane mišicom heroine. Dojašavši do nje, svaki je ratnik ubode u tijelo bar jedanput, pokušćavši joj razderati tijelo i haljinu ali mačevi ne mogaše raniti Tihu heroinu…samo njezino srce bijaše ranjivo. Ona ostade stajati uspravno držeći u rukama zastavu koju joj nisu mogli oduzeti ni najsvirepiji pripadnici. Prestravljeni njezinim probodenim tijelom konjanici u panici odu..
 
Njezin voljeni sa druge strane mudro iskoristi njezin napad i sa svojim pratiocima uspije se nekako zvući..
 
Legenda o nepoznatoj Heroini  bijaše snažna, no vile poštivaše njezinu želju..Njezin milost darovaše prekrasnoj djevi koju mladić upoznaše godinama poslije na slavnome viteškom turniru….
 
Tijelo bezimene ostane usamljeno stajati u polju…Kosa joj idalje lebdi nošena snagom nevidljivog vjetra koji je oživio samo u tijelu njezine kose koja se čini beskrajno dugom i koja  nikada ne dotiče tlo u svojoj baletnoj gracioznosti..
 
Vile uvidjevši scenu Heroine ispod njih ne izdrže da ne ispuste stravičan krik koji skameni cijelu dolinu…Gotovo i njih same. Odu u prikrivenoj panici sa mjesta sudbine. Kao da je na tome mjestu ispisana i njihova sudbina koje ni same nisu bile svjesne.
 
Nekoliko godina poslije tužnog događaja  voljeni konjanik Bezimene heroine pronađe na viteškom turniru mladu djevu u koju se sudbinski zaljubi. Zaprosi je vrlo brzo a ona mu rodi djecu prve godine njihove ljubavi. Njegova Djeva prema želji Bezimene heroine slavljenja je kao ona koja je spasila njega i njegove konjanike. Svojim kčerima i sinu prenese svo znanje koje je stekao i  umire u sretnome braku sa svojom voljenom u uvjerenju da je napokon sreo Ljubav svoga života, a da se ljubav zvala njezinim imenom.…Proživjeli su zajedno najduže razdoblje u povijesti kraljevstva. Prema njima se mjerila i sreća i vrijeme. Postali su kraljevski par . Zvali su ih Simbioza sreće.
 
           A Bezimena Heroina ?  I danas stoji u dolini sa svojom zastavom pratiljom i mnoštvom strelica koje kao da su vječno zabijene u njezino srce.…U njezinim se otvorenim očima vidi  sreća drugih ljudi. Sreća svih ljudi.…Njezina pojava vidljiva je samo onim BIĆIMA koji vjeruju da postoji VJEČNA LJUBAV, VJEČNA UMJETNOST…..Bezimena heroina stoji u dolini koju okružuju tisuće najviših stabala u cijelome kraljestvu. Njihova visina nekada i premašuje 100 metara. Raskošna divovska stabla svake godine na godišnjicu tragičnog događaja gube lišće koje zatim ubrzo ponovo islista. U trenutku kada lišće počne padati čuje se pjesma divovskih stabala. Ali, rijeći su nepoznate stanovnicima kraljestva. Oni ih čuju ali ih ne mogu raspoznati. Zagonetka je tome veća što rijeći ne mogu raspoznati niti vile. Niti jedna vila. Iako vile više ne posječuju mjesto na kojem stoji Bezimena heroina uvijek se sjate na godišnjicu na rubove doline u čijem centru gospodari najljepša livada čitavog kraljestva.
 
    Duh sobe Mišljenja nestao je, soba je porušena nakon što je njezino urušavanje zidova zaprijetilo svim posjetiteljima, a da bi nakon toga  vrlo brzo bila pretvorena u vrt u kojem uspijevaju samo rijetke vrste crnih i plavih ruža . Njihovo trajanje je samo jedan dan. Nakon toga glavica cvijeta nestaje. Nitko ne zna objasniti tko je zasadio vrt, odakle potijeću ruže. Vjeruje se da su to naslijednice pradavnih ruža koje su vjekovima hranile ptice mudrosti, a koje su zbog vlastitih nesretnih ljubavi zauvijek uvenule. Zauvijek. Ovo sada - samo je njihova svijest. Tlapnja. Suza..
 
 Vrijeme nepoznato. Kraljestvo isto.
Vrijeme agresije Keona. Nepoznata im je i pomisao da bi mogli nekoga voljeti . Masovna Invazija novih superiornih bića je konačno počela. Istrebljivanje čovjeka postaje svakodnevnica. Obična . Njihova Ljubav je jedino  - Istrebljivanje. Rijetki postaju oni koji dobiju šansu da spase svoj život. Način je samo jedan. Operacija tijela i ugrađivanje instrumenata u tijelu koji će zaustaviti bilo kakve osječaje. Novonastali roboti su sve česta pojava u kraljestvu. Nepoznata bića nazivaju sebe Keon. Poput svoga Planeta. Uskoro prijete doba kada će u kraljestvo nestati čovjeka. Vile se pitaju samo jedno . Da li je ikada postojalo doba ljudi. Keoni vile najradije love. Za njih nema operacije. Za njih su predviđene specijalne odaje u kojima traje osviještavanje. Vile se osviještavaju bezvremeno. Svaki tjedan novom metodom užasnijom od svoje prethodnice. Bol je pravilno tempirana do maksimuma. Vila je osjeća ali ne umire iako bi to jedino željela. Keoni ne vjeruju u smrt vila i ovo je za njih način da se uvjere u ispravnost vlastite teorije. Njihova umjetnost vjerovanja su brojke . Kultura brojenja kod njih ima nadnaravno znaćenje. Vječno značenje. Možda ne vjeruju ni u vječnost ali kao da žele ovladati njome. Znaju da vile žive vječno, bar večina vila. Osvještavajući njih žele doći do zagonetke vječnosti. Ako mogu natjerati vile da prizovu vlastitu smrt znači da su uspjeli, barem tako misle. Za njih je istina jedino nadmoć nad drugima .Nad bilo kime. Keonska ljestvica vrijednosti jedna od najtežih ljestvica koje postoje. Možda i zato jer je krajnje jednostavno isprazna. Znatno kompleksnija od one koja je služila u kraljestvu koje se raspada ili pak možda postaje ovom invazijom Keona napokon jača .Odgovori na to pitanje kao da nestaju, gube se u vlastitoj neizvjesnosti koja ih guta prašinom novoprodošle zajednice koja ne poznaje jezik milosti ni jezik zajedništva. Keoni poznaju samo jedan spol. Spol Ja. U toj riječi koja za njih predstavlja najkompleksniju misao utkana je cijela zajednica mišljenja.  U toj zajednici ne postoji kralj. Nikakva mudrost kraljice. Mržnja savršeno orgija prema svačemu što im je nepoznato a samo je jedan način života pred njima - život okrutne agresije. Ona je njihov način sporazumijevanja. Kao da Instiktivno osječaju da im od vila prijeti neka nepoznata opasnost pa makar ona bila vječna ljubav. Sve nepoznato treba iskorijeniti. Agresija je njihova vječna kostimografija. U njoj se prepoznaju i njome osviještavaju svoje vrijeme. Samo u to vjeruju. Prvi keoni su stigli prije više od stotinu godina u kraljestvo i pronašli su vile koje su odveli na svoj planet. One su tamo izdržale sve njihove načine osvještavanja. Nad njima agresija i danas traje To je za Keone postao znak mudrosti. Vile su produžile i njihov život. Njihova želja za životom hranila je njihovu neizmjernu agresiju. Pojačala i orkestrirala  Agresiju koju su osmislili na najimpresivnije načine. Ona potječe možda i iz predaja predaka Keona koja govori o strašnoj nesreći koja je uništila sve osim nekoliko Keona koju su zatim postali svespolci koji i danas postoje. Keoni se razmnožavaju agresijom na vlastitome tijelu. Samoagresijom tijela. Svako biće keona sposobno je za posebno stanje metamorfoze u dva bića. Postupak je vrlo uspješan i jednostavno brz. Ali hladan i neprogresivan u svojoj umjetničkoj biti. No oni ionako ne poznaju umjetnost. Hladni anomalisti. Paraziti koji ne poznaju ''perverziju'' jer uostalom i nije njihov izum, metoda i logika.  Ne priznaju je kao moguće ili stvarno. Ona im ne treba.
Keonska civilizacija barem ova sadašnja je vrlo optimistična u svojoj superiornosti. Ali Možda ipak i ona vjeruje u vile. Ali svoje vile. Ako ih i imaju one nisu besmrtne. No možda je besmrtnost vila i u Kraljestvu čovjeka samo mit. Ako i jeste onda je barem on besmrtan. Možda Keoni žele proisvojiti taj Mit. Možda su i njega svjesniji više nego itko može to shvatiti. Tko uostalom može biti pametniji od vremena.  Tko uostalom može razumjeti vrijeme. Odakle ono dolazi . Možda su Keoni stvorili vrijeme.  Superiorna civilizacija čiji brojevi zbog svojeg obima izazivaju čuđenje i nisu poznati u kraljestvu gdje matematičke discipline zauvijek leže zarobljene u muzeju primitivnog mišljenja  - barem je tako bilo u sobi mišljenja, no njihova je subverzivnost i bila jedna od onih koja je urušila sobu mišljenja. Subverzivnost matematičkih disciplina. Njihova svijest, barem prema legendi. Keoni u spektakularnom zanosu love i posljednju vilu. Njihova je akcija izvedena briljatno. Svaki bi se vojskovođa ponosio tim superiornim subverzivcima sa dalekog planeta. Paraziti su pronasli svoje utočište. Prizor za pamcenje. Nekoliko desetina preostalih vila materijaliziranih u nepropusnim komorama keonskih brodova čekaju početak možda i vječne inkvizicije. Kažu da one zapravu nisu umrle u tim mukama več su samo preuzele keonsko obličje da djeluju prekriveno. Ali istina je ponekad i onako nebitna. Bitna je sumnja. Bitnja je diverzija i bitno je mučeništvo. Bitna je obmana i epidemija. A ideja ? Tko njome upravlja ?  Tko upravlja idiotiziranim keonima ? Itko ?
 
Vrijeme nepoznato. Muze u tihom bijegu novoga prokletstva.
Tijelo bezimene heroine je - Zasjalo……..
 Očevici tvrde da Bezimena Heroina više ne stoji na svojem mjestu da je više jednostavno nema. Potraga započinje. Keoni su saztnali za bezimenu heroinu i traže je svojom snagom. Oni je mogu vidjeti bez obzira kako njezina pojava izgledala. Ali ima  razlika. Velika razlika. Nitko ne zna kako izgleda Bezimena Heroina.  Kraljestvo je pokoreno i svi stanovnici su podjarmljeni keonima, gotovo svi na koje se računalo . Nekoliko djevojčica i dječaka koju su vjerovali u jednu ideju - nije. U ideju da je bezimena – zapravo besmrtno biće milosti. Keoni sada love i njih. Da bi njihova misija bila što uspješnija pokušat će stvoriti vrijeme u kojem je njihov trijumf pitanje izvan svake sumnje. Materijalizirat će svoju pobjedu. ILI- možda svoj neuspjeh. Na određenim stupnjevima svijesti bezimena osjeća da joj keoni ubacuju da je ona njihova vrsta koja je odbjegla tisućama godina prije ali je uhvaćena i pogubljena. Ovo što ono sada osjeća je prošlost i to daleka prošlost. U sadašnjosti ona je odavno preminula. Cijela njezina iskustva su iz prošlosti koja ona sama nije ni svjesna. Bezimena je SAMO svijest tužne prošlosti. Bezimena se ne nastoji osvrtati na poruke koje se pojavljuju u njezinoj svijesti jer smatra da je to keonska smicalica. Keoni znaju materijalizirati vrijeme u pronaći svijest svakog živog bića. Bezimena vodi djecu i ne osvrće se na poruke u svijesti.Možda je bezimena Umjetnost budućnosti koja se rađa u svojem vlastitom vremenu koje bi značilo nadolazeću budućnost a koju Keoni ne žele prihvatiti jer onda oni ne bi imali nikakvu budučnost. Samo prošlost. Bezimena vjeruje da je OVO što se dešava realnost da ona doista postoji u sadašnjosti i da je sve što se desilo a čega se sječa doista bila njezina prošlost,  stvarna a ne samo poruke  koje osječa iz Keonskih izvora materijaliziranih istina. Uzvrati odmah svojom vlastitom mudrošću iako materijalizirane svijesti keonskih medija bivaju vrlo jake u njezinoj svijesti to ipak ne ostavlja traga u njezinome srcu. Djeca koju vodi za sobom su otkrivena vrlo brzo i Keoni ne gube niti tračak vremena da i njih pridobe na svoju stranu. Bezimena osjeti poruku da je ona Keonska svijest koja je u sebi u prošlosti nosila instrumente kojima su keoni pronalazili idealne planete za svoju agresiju. Ti su instrumenti još u njoj. Sada uvidjevši da neće iči jednom metodom Keoni šalju bezimenoj dokaze neka sama provjeri da je sve ovo što se dešava prošlost od prije tisuća godina. Koordinate za instumente su joj poslate u svijest i sada Bezimena ima i tu informaciju. No ona ne želi gubiti vrijeme na ideje keona već ide naprijed u centar planine gdje se krije njezina zadnja šansa.. Keonska civilizacija priznata je po materijaliziranim istinama te kao ona koja može dobro predvidjeti i budučnost a kamoli materijalizirati prošlost, pa makar i prošlost. Bilo kakvu prošlost. No bezimena vjeruje da je sve obmana kako bi ju uhvatili do kraja. Ne pristaje u svoj Duh propustiti materijaizirane pojmove keona a koji govore da je sve čega je svjesna samo prošlost a da ona je umrla prije tisuću godina. A da sada samo prisustvuje svojoj vlastitoj agoniji.  Ona kreće dalje pa makar bila to simfonija prošlosti, ali zna jedno budučnost je uvijek negdje zakopana u prošlosti. Uvijek. Ako je tako onda je ona koja vjeuje. Da. Ona koja vjeruje. Tako su je zvali Keoni. Sada joj je jasnije. Doista u stražnjem dijelu moždane kralježnice može napipati instrument koji su joj ugradili Keoni. Dok su je mučili u želji da im otkrije tajnu vječnosti. Doista je istina . Sječa se sada , Keoni su doista u nekima dijelovima istine ALI to nije cijela istina. Ovo sada je Stvarna prošlost ali ne za nju nego za Keone. Zato su i hvatali vile da bi shvatili tajnu besmrtnosti. Tajnu ljubavi. Ona koju je materijalizirala Bezimena. Zato i nosi prepoznatljivo ime jer nju svi ili znaju ili osjecaju. Keonima je trebala ta formula. Doista su stigli na planete ali to je bio tisucama godina prije i nisu uspjeli. OVO  je njihov zadnji pokušak, bljesak onoga sto je bilo prije a što je ostalo u svijesti. Taj je bljesak i sada jak i može zavarati masu ali ne bezimenu. Svi teški događaji su bili samo projekcija jedne prošle ideje . Ništa od toga nije se desilo u stvarnosti. Keoni još postoje ali nisu taklo močni kao njihov odbljesak umiruće svijesti. Umiruče ideje koja može zavarati . Njima je trebao put do vječnosti. Samo je ljubav taj put. Vile su bile sinonim za ljubav i ako nisu uspjeli sa bezimenom možda mogu sa vilama. Cijela invazija je samo projekcija svijesti. Svaki stanovnik doživljava je kao svoju realnost na svoj vlastiti način.. Iako nije stvarna ipak je uvjerljiva. Pitanje je vremena kada će Svi shvatiti Cijelu istinu. Keoni su na zalazu i trebao im je zadnji trik zadnja iluzija velike ideje. Agresija se odvijala u slikama uma. Keoni  nisu uspjeli, jer su obmanjivali same sebe svojim gotovo savršenim iluzijama. Iluzijama o vječnosti kao sredstvom za savršenstvo agresije prema drugima. Za nih je Ljubav agresija. Savršena agresija. Nisu htjeli priznati da ne mogu oživjeti ljubav, a tako je jednostavna. I prema sebi su vodili agresiju.  Ljubav treba biti poklonjena a ne živjeti kao sredstvo za porobljavanje drugih. Možda za djecu koja u nju vjeruju to i nije bitno. Za njih je ionako Samo ljubav istina i vječnost. Jedina. Keoni nestaju . Kraljestvo se budi. Realnost ?  Vraćena iz budućnosti. Da li je istina cjelina ?
 
 
Počinje umjetnička revolucija na svim stupnjevima svijesti. Bezimena.
 
 Medo