samaa

kad padne noć,ja ulazim u svoju sobu,pustoš, moje utočište, moja tama.. iz nje nitko ne čuje jecaje,i moju tugu.. ova soba je samo moja,,nigdje ne bježi kad god dodem dočeka me na istom mjestu,baš onakvu kakvu sam je i ostavila..zar je to jedino što će me uvijek u životu docekivati,,ova hladna soba,soba bez duše..
svakim danom se borim,,al ne mogu ,jer osjećam da tonem,tonem na dno,jer nemam nikog da mi ruku pruži,da me izvuce iz ovog živog pijeska u koji sam zakoračila.
nema ni tebe tata,,a tu si kraj mene ,,vidim te u prolazu kad se mimoidemo u kući,a nema tu odavno ni pogleda ,ni riječi..proživjela sam mnogo,a nikad nisi ni pitao.tvoja curica je odrasla,,al joj još uvijek fali,topla riječ,zagrljaj,još bi da je tvoja curica,al više nije,,sad smo samo dva stranca u kući neznanca.. ti bi se najradije riješio te titule,što znači biti otac ,nikad nisi ni znao..glupo je da ja još patim za tim,da mi fali tvoja ljubav,ali tako je..a nemam je niti ću je ikad više imati.
teško je kad te pogledam a ne vidim te,,ne osjećam više nista, i teško mi je..jako,,gledam druge očeve, i teško je ,znam nisam dijete više,al dijete željno očeve ljubavi ću uvijek biti..
kao i sve zamišljam svoje vjenčanje,onda shvatim da nemam s kime poć do oltara,ti to ne zaslužuješ,razorio si ovu obitelj,unistio nas koji smo te voljeli,obožavali,predao se drugoj ženi,zar da na moje vjenčanje dodeš s drugom ženom,i mama da vas gleda,ne ne zelim to..
ona je uvijek bila tu,uz mene,bila je i majka i otac,ono što ti nisi nikad...a ja mislim da si kukavica..jer ovo što ti činiš ne bi nitko,,a još lažeš,,ne znam kako možeš nakon svega,da si bar bio fer pa prizno pogrešku,pa oprostili bi ti,svi griješe,ljudi smo..al ne ,ti i dalje varaš i lažeš da to ne činiš.
hoćeš li moći voljeti to njezino dijete,kao što si trebao nas ,reci mi,,hoćeš li???
a bit će ti zao,vjeruj mi,,jednog dana kad te starost dostigne,sjetit ćeš se svojih grijeha,propusta,kad budeš sam,,ili s tudim djetetom,kad te napusti,i zaboravi,sjetit ćeš se ti nas i svoje male djece,,koja će tada imati svoju djecu..i živjeti svoj život.i bit će kasno,kasno za isprike ,kasno za molitve, kasno za oproste...i zalit ćeš ,, i zalit ću...al snage neće biti da ti oprostim svu tugu nanešenu osobama koje volim i meni.......
sve na svoje će doći......duša će otići ,,tugovat ću pape,,,al reći ti neću jer nisi ni ti meni nikada...da me voliš..........

pusti se suđenja jer nikad ne znaš kaj te čeka

zivot je jedan i ljudi ga koriste da sebe zadovolje...jebiga

ne sudim,,govorim sad svoje misljenje,mozda se promjeni,,,nikad ne znam..

zlato moje, znam da ti je teško, imam djecu tvojih godina koja prolaze kroz isto. i oni misle da ih je tata ostavio, da nas je tata ostavio. ono što im stalno govorim je da iz svake situacije,makar ona bila neizmjerno teška, moraju izvući nešto pozitivno. pa čak i ta neizmjerna tuga kao što sam već negdje napisala oplemenjuje i na tebi je da iskoristiš tu priliku i postneš bolja, plemenitija, s više razumijevanja prema drugima.samo hrabro

hvala..a ide život,idem i ja ,,svak svoje prilike ima..ostaje mi samo nada da ću ja biti bolja svojoj djeci,,,i da ću naici na osobu koja će moći i znati biti otac mojoj djeci..

ne trebaš se nadati, već odlučiti.u biti je to tako jednostavno. treba samo prema drugim ljudima biti fer, to je cijela istina. čuvaj mamu, njoj je vjeruj mi najteže. od sveg srca joj želim da pronađe svoj put.

A do kad ti to misliš biti derište ? Ej curo, jel to tamo netko zaboravio odrasti? Pusti starce da žive svoj život kako znaju, a ti se okreni svom putu... Sad je širi nego što će ikad biti. Umjesto da cmoljiš, radi na sebi, obrazuj se, zaposli se, druži se, rekreiraj, zabavljaj se.... Što misliš cijeli život optuživat druge, a istovremeno biti toliko destruktivna..

istima skidam kapu na strpljenju i volji