samaa

,,kako je teško...!
gledam sobu prepunu slika i nasmiješenih lica...
na njima sam i ja...
vedra,nasmijana,,najsretnija..
grlim prijatelje i prijeteljice..
u oku sjaj ,a osmijeh širok...
slika sve govori,,toplina se osijeća..
al toga više nema..
nema osmjeha,nema sjaja više,,nema ni prijatelja..
svi su otišli,jedino što znam je da su sretni,,
i zadovoljni,da uzivaju..
a evo ja..........ja se ne mičem s mjesta odavno..
i još živim za prošlost ,još se nadam tom vremenu.
al znam da ga za mene više nema,
oni su sretni,a ja sam sama,,
odavno nisam navukla osmijeh na svoje lice,
mozda nekad slučajno,,zbog navike..
a zvali ste ga najljepšim na svijetu,
a on se ugasio,nema ga više..jer
nema ni onih ljudi zbog kojih je bio tu..
nema nikoga,samo ja,
ja i moja sjena....moja pratilja...
moja tuga,,,moja prijateljica...
moja samoća..moj dom.....
uz suze i jecaje..
tonemo polako u san...

malena zasto tako razmisljas?
tako jos vise prizivas crne misli...
di ti je pozitiva?

kladim se da si sretnija u svojoj tuzi, nego svi oni za koje misliš da su sretni..

nema pozitive više,dugo sam se borila,dugo trazila izlaza ,al više nemam snage,sada sam sama,,,,,,!