Letim, zivim, ljubim jos i sad

Bili smo mladi, ljubavlju zaneseni. Ona naivna, a ja za njom lud. Ljubio sam je duze - duze od svih bezbrojnih prije i od onih malobrojnih poslije nje...
Bilo je toplo ljeto. Zrak je mirisao na toplu vlagu, na isparavanja od netom pokisnule trave ispod nasih nogu. Stajali smo pored rijeke, u daljini veliki grad, iznad nas noc puna zvijezda.
Zagrlio sam je s ledja. Naslonio bradu na njeno rame, pomirisao njenu kosu, njen vrat. Privio sam je k sebi jace. Zaklopio sam oci i zelio samo jedno - da vrijeme zauvijek stane.
Ako ima boga, onda ce upravo to i uciniti. Ali taj se ne mrda. On pusta vrijeme da i dalje nekontrolirano u bespovrat tece.

Zamolio sam je, da pogleda zajedno sa mnom to zvjezdano nebo i da barem taj tren naseg zivota sacuva u sjecanju za vjecnost.

Zapamtila je. Pa ipak se nakon svega, udala za drugoga.

Uopste, sve moje "bivse" su se od reda, nakon mene udale - i to od kako mi je bilo 16 godina.
Taj urok me vec od tada prati. Nakon veze sa mnom si je svaka nasla onog "pravog", za koga se "morala" udati...

Ma nije mi zao njih, i nije mi zao mene, ali nju jos ponekad sanjam, milu, naivnu, mojih usana zednu.

I tako mi se i sada iznova desi, kada sam u zenskome drustvu, a zvijezde iznad nas trepere, da popustim sebi i svojoj zelji, da je ponovo ljubim, da se u njenom poljupcu rastopim i izgubim - i onda ljubim prve zenske usne, koje mi se ponude. Ljubim, kao da nece doci sutra. Ljubim, volim, zudim...

Gledam zvijezde iznad nas, i opet sam puno godina mladji. Tijelo u mome zagrljaju, miris kose, putenost, dodir usana - zasto bih jos neku novu volio? Najbolju sam vec imao. Ostale - su prolazne - poput zvijezdica iznad nas...

ajoj...:-((...

ti drugi decki znali su sto su htjeli a ti znas najbolje tek kad izgubis....mozda ipak nisi nitijednu toliko zelio koliko ih sad u masti trazis

mozda...

prekrasno napisano, jako dirljvo....

ovo si prekrasno napisao;
a mozda i ivana ima pravo, hm??!!