Zapis iz mojega dnevnika i iz života

 
Kad. Recimo. Odrasteš. Onda shvatiš da postoje. Mjesta. I mjesta. I to je povezano s predodžbom. Koju dobiješ stalno nadozidavanom usmenom predajom. Od tate, mame, brace, seke, susjeda. I nesusjeda. Ali ipak. Najviše o mjestima saznaš mimo riječi.
Kao klinci imali smo jedan zidić. Kraj raskrižja. Stotinjak metara (prvo spuštanje. pa lijevi zavoj. i onda samo ravno.) od moje zgrade. Za jedan čudan melting pot. Naših dječjih duša. Koje. Skoro pa zajednički. Pokušavaju razumijeti. Nerazumljiv svijet.
"Visoko nebo mojih dječačkih snova. Ljeta u sjeni jablanova" (ispričavam se. zbog rime. ali nije moja.)
Do tamo se stizalo pješice. Uglavnom. Ili biciklom. Kasnije i mopedom. Kad smo već postali svjesni da rastemo. I da možda zato. Sve oko nas postaje manje.

Da..Kako je bila zelena moja dolina..

ja imam sjećanja koja zapravo nisu moja, više mi se čini da sam ih kreirala po onim pričama tipa 'kad si bila mala...':))))))

aaa...a zato je moja dječja ulica danas tako mala....:-DD

tuga.me shrvala onomad kad sam,tražeći "svoju"ulicu iz djetinjstva,u davno ostavljenom kvartu...spoznala da JE NEMA!
NESTALA MI ULICA!!!samo tako!ubili je krvnici...da sagrade desetke novih zgradurina-buduće domove otuđenih ljudi...
...a,malo dalje..tek ko neka nesmotrena greška izvođača (ruševnih) radova...prkosi-susjedova kuća.i-u njoj-ljudi...drugi neki...zaplakah u duši...da ne vide...oni drugi.