život naš svagdašnji...

Opet tražim nešto što ne postoji...ideali?!jesam li prestara za sva ta lutanja?jel lakše ,kao i svi, jednostavno prepustiti se masi bezvrijednih događanja...ući u tu rijeku svakodnevnice...Čuje li još zaista netko moj krik od pokušaja naći one ljude,koji su bez straha i koji se maske ne boje skinuti?

Ima nas puno,koji skidamo maske kad prepoznamo srodne....To je moje iskustvo...:)

budi cesce ovdje,, ukljuci se na blogove u komentare,, mozak na pašu... smajl na lice i relaksiraj se... trust me it works.. a onda padnu i grupnjak kavice i prenesemo zeku u real life i bas je oke :-))

nedaln. a sad si ga i ti ufitiljio/la :-)). ma kee maske? makakve maske,, to su samo male krinke da nas bas svaki hebeni prolaznik ne bi uocio ali cim neka komunikacija krene maski vise nema, to smo ipak samo mi,, svako sa svojom dushom svatko sa svojim karakterom..