...kuda ode mrak...

 
Najbolji mi prijatelj iz djetinjstva  suočio se sa dijagnozom od koje nam se ledi krv......  Leukemija. I tako krenuo njegov put kroz pet krugova paklenih. Vađenje koštane srži, kemoterapije, kemoterapije, terapije.... upeli se naši eminentni profesori, raspravljali , kružile konzultacije naokolo planete, stizale se terapije, analizirali uzorci....sagonili leukociti na treću decimalu. Stiglo i veliko finale, presađivanje vlastite srži, četrdeset daana sterilna karantena.... Profesor zadovoljno trlja ruke, rezultati su iznenađujuće dobri, napredak iznad svih očekivanja, i došao i taj dan: Prijatelj ide na kućnu njegu. Naručiše mu ambulantni prijevoz  za deset sati u jutro, napraviše papire, otpustiše ga...
         Ambulantna kola došla po njega u pet po podne. Išli usput povesti i jednu staricu iz toplica. Starica kašlje , sluzi, zaneređena od glave do pete, vozilo smrdi gore negol WC u napuštenoj željezničkoj postaji. Moj prijatelj zamoli vozača da ga pusti na mjesto suvozača....
     A ne ne, to je najstrože zabranjeno (čitaj rezervirano za dvije studentice koje će se tu povesti do Gospića i tako uštediti kartu za vikend doma). 
     Da ne dužim, drugi dan počimaju problemi.... uhvatila se ova bakterija ovdje, ona ameba ondje..... daj antibiotike .... daj terapije, vozi u Zagreb, vozi iz Zagreba.......
      Rekli bi moji Ličani.... Što vrijedi što je zlatom napisano, ako je govnom zapečaćeno....

ne mogu vjerovati...kod nas se zaista više ne poštuje čovjek.

plaši me ovaj post:((((

23 prosinac (Toni Cetinski)...inače ga ne slušam al sa ovom stvari nam je nešto poručio na ovu temu

— nek se bori, izliječivo je to danas. uz ponešto sreće…