Zapis iz mojega dnevnika i iz života

Noć je bila napravljena od mraka. A Mjesec. I zvijezde. Obasjavahu samo ptice. Pozaspale gore. Na oblacima.
"Naporno je. Uvijek noću." Pomisli. A onda se osmjehne. Sjetivši se da ga. Već odavno djeda. U jednoj zemlji slabo upamćenog imena. Prekrstiše u Božićnjaka.
Nije se vidio ni prst. Pred nosom. Pa je Rudolfu. Reinkarniranoj polarnoj ptici selici. Prepustio odabir pravaca puta. Zatvorio oči i pridrijemao. Onako oprezno. Samo. Po rubovima snova.
"Stooooj!" Pro. Budi ga. Uzvik. On trgne uzde! I sanjke stadoše.
Podigne fenjer. I ugleda ispred sebe tri muškarca. Kako prilaze. Nacerenih lica. Onaj na korak najbliži mu. Reče: "A kuda ovako kasno. Djede?". Šutio je. Drugi se nasmija. "Izgleda da je stari. Zaboravio slušni aparat." "Ili je možda. Samo mutav?" Dade svoj dragocjen doprinos treći.
A onda će opet onaj prvi. "Djede. Ne boj se. Nećemo mi tebi ništa. Daš nam ovo što voziš. U sanjkama. I možeš ići!"
Siđe sa sanjki. S fenjerom u desnoj ruci. Dok je lijevom. Idući prema onoj trojici. Tapšao po leđima. Uznemirene životinje. A onda stade ispred Rudolfa.
"Junačina. A? E ne valja ti to. Djede. Po ovakvoj mrkloj noći. Mogao bi izgubiti. I puno više. Od toga što voziš!"
I dalje je šutio. Samo još malo podigne fenjer. Tako da je sad mogao dobro vidjeti. Lica sve trojice. I što bi im mogao odgovoriti? Da ako ostane bez darova. Nema više ništa. Pa ni sebe? Ne bi razumjeli.
A tada se onaj prvi prestade ceriti. I licem mu prođe mijena. Od čuđenja. Preko zbunjenosti. Do ispričavajuće srdačnosti. "Oprosti. Djede. Ali stvarno te nismo prepoznali. Prošlo je već toliko godina." Pa se okrene drugoj dvojici. I počne im nešto. Šapćući. Objašnjavati. A onda se i njihova. Dotad podmukla lica. Pretvoriše u ona dobrih dječaka.
Da ne duljimo. Dadoše mu slanine i sira. Iz svojih torbi. Da mu se nađu na dugu putu. Na kojem. Eto. I oni sretoše sebe.
Kad je krenuo dalje. Pomisli. "Dobro je. Još uvijek ljudi. Pa i oni zli. Nisu posve zaboravili." Zatim podvikne Rudolfu. Nešto na jeziku sobova. I onda zažmiri. Pokušavajući ponovno zadrijemati. A trenutak prije no što mu je to uspjelo. Prikrade mu se pomisao. "A ako ipak jedne noći. Poput ove. Zaborave? Pa me ujutro nađu smrznutog. U jarku. I sažale se nad starim pijancem?" No brzo je otjera. Od sebe.    
 
 
 

Baš sam danas na pitanje 'šta ima?' odgovorila 'a evo, čekam djeda mraza':)

Rudolf zaista postoji?

rekao sam ja da si ti pisac. i eto vidiš, bio sam u pravu. počeo si i ti. i to dobro.

nadam se da me neće zaboraviti:)

mislim da ćemo neke priče pričati i svojim unucima...ja čvrsto vjerujem u to...priznajem više u svoje unuke koji su gotovo imaginarni kao i djed mraz...baš zato, ne dam djeda mraza!

ajoojjjj....:-))

...zgodno...toliko da bih ti rado malo "posložila"one točke..gratis...il'to tak treba,poradi umjetničkog dojma!?