Zašto ne?

.."moli me da mu ne radim to..". Zgodno. Doć će mi suze.
Npr. sjećam se kad je Laki umirao od raka. A umirao je bome dugo. 6 operacija u godini dana. Alternativci, homeopati, bioenregetičari, veterinari, sve sam potegnula. A Laki, srce borbeno i hrabro, iza svake operacije, nakon manje od tjedan dana ko novi, zahvalan da je živ i da normalno hoda.
(Pokušavam se sjetit jel bio uz nas kad smo išli i na jednu operaciju, mislim da ne.)
U 6. mjesecu, na moru, od lokalnog sam veterinara doznala da zadnja operacija izvršena 2 tj. pred godišnji nije uspjela i da brojimo dane, da galopirajući sarkom kako mu i samo ime govori galopira (ta brzina rasta, bila je onostarana, par centimetara u danu, u otvorenoj rani nakon što se šav od operacije rastvorio).
Istom sam ga prilikom, na povratku od veterinara, bila MOLILA da bude uz mene kad ga budem trebala voziti uz smrt, da uzme godišnji kad dođu ti dani, da bude uz mene. Da ne mogu to podnijeti, niti tu činjenicu, a niti fakat da ja trebam odrediti kad će Laki prestat bit živ, niti da mogu zamisliti kako će život izgledat u toj praznini, da mi j...o treba njegova podrška - više no ikad u životu.
Rekao mi je (bili smo u kolima na povratku od veterinara, ja sam ridala na vijesti o Lakijevoj nepostojećoj prognozi ): "Draga, ma koliko mi to teško bilo, ako bi tebi time olakšao, ja ću ga sam odvest za koji dan, kad dođe vrijeme, na eutanaziju".
Bila sam potpuno dirnuta. Zagrlila sam ga čvrsto i rekla otprilike da je to najljepša gesta koju sam ikad doživjela (to sam i mislila) i da sam ponosna na njega kakav je čovjek, i da se zahvaljujem al da ću još razmisliti jer moje je mjesto uz Lakija u zadnjim trenucima njegovog boravka među živima.
Za par dana (točnije odmah isti dan po povratku s tog "godišnjeg" s kojeg me dovezao jer sam se, da zu, bila i ukočila:-x), i u istom danu kad sam bila naručena kod Lakijevog veta da dogovorim operaciju koja bi trebala značit smrt ili život, e tog me jutra mailom, obavijestio (u kojem navodi da su moji psi moj izbor i da sam o tome kako će mi bit kad budu umirali trebala mislit kad sam ih uzimala), da to nije njegova briga i da njega treba njegova obitelj (valjda starci, a možda i žena od koje je fizički rastavljen par godina, nisam uspjela dokučit, dokučila sam samo da ta "obitelj koja ga je tada tako silno trebala u njegovoj predodžbi očito nisam ja").
I tako smo, Laki i ja sami pošli po njegovu smrt. I bila sam dobra, nisam znala da imam toliko samokontrole, bila sam s njim do samog kraja, vedra, podržavajuća...
A on, on mi je dva dana prije Lakijeve dogovorene smrti, se predstavio na iskrici te mi pojasnio da je jedan nick s kojim sam se bila krenula dopisivat zadnjih par tjedana jest zapravo njegov i "da mu je služio da dozna kako smo ja i pas".
Kinky, isn't it?:-0
I sad on mene nešto MOLI.
Funny, zar ne? :-)

Bolesno. Kako god okreneš ;)

i ja sam prije mjesec dana prošla sama kroz to :( razumijem te u potpunosti!

ajvica - jesi ga zasusala? nogom u facu po mogucnosti!! uf...kako mi takvi ego tripasi mogu dici zivce. u potpunosti te kuzim. ja sam svoju pricu sa psom i eutanazijom sama odradila, a tada moj ex kada je cuo sto se dogodilo je pitao "kako ti mogu pomoci". eh...

mene nije moj ex ni to pitao - nego je rekao - kaj bi ja htjela - pa stara je i bolesna i to je gotovo:(

Iako ovdje nisam primarno poentirala bol zbog gubitka ljubimca.. koliko bol zbog spoznaje da broj životinja koje nas okružuju se ni približno ne iscrpljuje brojem životinja koje posjedujemo.