Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Kažu da će asteroid proletjeti i sudariti se sa Marsom. Kažu. Predviđaju. U toj trigonometriji života, prohujali su neki sati iz kojih nemam ništa. I to kažu. Kažu da je prošlost mrtva stavka života. A zašto onda tako jako probija tkivo sjećanja i odlaže se još uvijek u nekom kutku podsvijesti? Kažu za asteroid da će projuriti brzinom 12 km/s. Kažu. Ali ne kažu da svaka mrtva tvorevina može ponovo nanijeti bol. Gledam ovo sivo nebo iznad sebe. Samo ga gledam. Vidim zraku ljepote što se probija kroz sivi dan u sivi sumrak i mračnu noć. Ne, nije asteroid. Nije ni prošlost. Slutim nečujni tijek pješčanog sata što rotira u glavi i ostavlja svoje tragove… tragove svog vremena, svog postojanja. I… sporije, nego ikada, slutim svoje traženje koje me uvijek vraća na isto mjesto – meni. Vidjet ću tog dana, hoće li taj asteroid uništiti neku planetu. Možda hoću, a možda i ne. A hoću li vidjeti svoje tragove, ostavljene u kaleidoskopu mog života?

more suza...padaju dole...kondenziraju se i opet prema gore pa opet dole...perpetum suza:)

ah, te vječne teme, zar ne? :)

U toj kapljici je zapisan kod života?!

ne znam, "phili...".... ne znam... ali kad krene.... lakše je...

To su nepresusne teme,uvijek oplakane ali nikad isplakane:)

bit će, "marino...", da je tako.. sve nerješivo čeka da bude riješeno ... kad-tad

Ah to kad tad je stvar fikcije kolko mi se cini i samouvjeravanja no bez vjere nema nicega,cak ni vjeverice:)

polako... polako... nismo svi isti... svatko je osoba za sebe, netko reciklira brže, netko sporije...

strpljen spasen zaboravljen bi ja reko ma kolko se polako ili brzo citalo

shadow, svu sreću ovoga svijeta pronalazimo isključivo u svome srcu. Sivo nebo je najtoplije ako je oko srca toplo. Slutiš uvijek tople tračkove, samo ih pusti.
A to i Osho tako lijepo priča. Okreni samo percepciju iznutra i život će postepeno bivati sve čarobniji. :))
Ako promjenimo percepciju pogleda sada i kaleidoskop sve prošlosti života poprima sasvim druge dimenzije.

točno, "Di...", upravo je tako... ovo su samo male reminiscencije nekih davnih trenutaka... izašlo je u jednom dahu... :) inače, sretna sam, ne mogu se požaliti, ali kao što sam već ranija navodila, pišem o sebi i svom unutarnjem svijetu na svoj način... :) ništa nije onako kako se čini... već onako kako osoba osjeća, umotano u 7 velova :)

Sudar dviju planeta nedaleko MUSTA- največeg sunca u galaksiji NG-4, koje je jednostavno silinom svojih zraka natjeralo ove dvije planete da se razbiju jedna o drugu.
Na sreću mi smo izbjegli taj sudar, iako smo samo sedam sati prije prolazili između njih i mjerili silu koja se tu stvarala.
Fascinantno je to da su obje planete prikazivale veliko uzbuđenje što će se spojiti. Nešto kao kada se u našim životima u blizini nađe netko, za nas, atraktivno biće.
To nam jasno govori da je svaki planet živo biće bez obzira čime je pokriven.
Poljubite tlo na kome se nalazite i osluškujte reakciju.....

shadow i velovi naši su dio nas. Nekada lepršaviji a nekada i stežu. :)) cimic, da. Sve je živo. I planeta i kometa . I zrnce pijeska pa i pahulja laka. Sve živi i titra. :)) O kad bi znali još, što nam sve pričaju. :))

e.

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr