13?
Zamijenite uloge. Sad si ti onaj odrasli. I držiš za ruku. I pokušavaš utješiti. Govoreći kako će sve biti dobro. Onoga koji je toliko puta. To radio tebi.
Iako. Ništa više neće biti dobro. Jer odlazi. Tamo negdje. Drugdje. Za koje se samo nadaš. Da nije nigdje.
I sad razumiješ. Da je teško biti odrastao. I da to još uvijek ne znaš. Najbolje. A kad čučneš. Naslonjen leđima na zid sobe. Opet si onaj. Koji ne mora. I koji smije. (a tata mu tepa. Miško mali. kad nije ljut.).
A još kasnije. Smiješan si dok pričaš. O tome kako je bilo. Pa zastaneš. I onda u sebi hvataš dah. Ponekad cijelu minutu. Prije no što izgovoriš. Neke. Inače sasvim obične. Riječi. I netko sa strane. Pomislio bi. Da ih. Govoreći. Tek učiš.
Ono o čemu pričamo. Istinito i uvjerljivo zvuči samo kad je pospremljeno u prošlost (zbog bolje ukorijenjenosti riječi. u vremenu?) Zato pišem u prezentu.
No za promjenu. Evo još: Sniježilo je mećavom. Pored arkada onog dana. Ovog prosinca. Kao da se zatvara krug. Napravljen od godina. Nedostajanja. I svih naših razgovora. U kojima sam ja tebi pričao. O novostima. Tu. Kod nas. A i o ponečem. Što mislim da si već znao. A ti si meni šutio. Isto.
24.12.2007. u 21:35 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar