Zapis iz mojega dnevnika i iz života

Živimo u sobama. U kojima je toplo. I može se puštati glazba. Glasna dovoljno da prekrije svaki vanjski zvuk. 
Strašno rijetko izlazimo. Zato imamo prozore. Pa kroz njih promatramo svijet. Izvan naše sobe. No. Začudnosti li. I taj svijet je u našoj sobi. Jer smo u njoj mi. A on samo u nama. I ne privlači nas. Naročito. Jer je siv. I za najsunčanijih dana. Pokvaren. I pun smeća. Koje su sigurno bacili oni. Iz soba do naše. 
(Premisa: svi ljudi osim mene su zli i pokvareni. Premisa: svi ljudi, pa i ja, su smrtni. Konkluzija: ja sam jedini dobar i baš zato neizrecivo mi je bolno što moram umrijeti. A možda i ne moram? Jer što bi jadan svijet bez mene.) 
Naše sobe su gotovo uvijek. Po definiciji. A i općeprihvaćenim standardima modernog stanovanja. Jednokrevetne. Čak i kad u njima ima više ljudi. I kreveta. Zato te druge ljude u našoj sobi. Doživljavamo. Onako najopćenitije. Kao inverznu fatamorganu. Razum nam govori da oni zaista postoje. Ali mi sasvim jasno osjećamo da to nije istina. 
Dakle. Da ponovimo. U našoj sobi osim nas postojimo još samo mi.. Uz određene rođenjem stečene predispozicije. I malo dodatnog rada na sebi. U nastavku. Steknemo navike. Razmišljanja. Čitanja. Slušanja glazbe i gledanja umjetničkih slika. (za gledanje televizije. dovoljno je. samo se roditi.). Pa. Uz malo sreće. Postajemo idealisti. U klasičnom. Grčko-filozofskom stilu (jer je čitav svijet samo naša. ideja o njemu.) Samo bez ideala. Za koje bismo zaista bili spemni umrijeti. Jer i što će nam. Ako nema nas? 
A usput vremenom postajemo. I tankoćutni. Osjetljivi na nepravdu. Osjećajni. Pa dodajmo tome naše flash & blood. I mi se zaljubimo. U nekoga/neku. Iz neke druge sobe. I možda bi stvar uspjela. Da u jednom trenutku ne shvatimo. Da je drugi/druga. Nedovoljno dobra. Da se zbog njega/nje. Odreknemo svoje sobe. Ipak. Senzibilna smo mi bića. I tužni zbog toga. A kako se u tuzi ne može. Ni ne isplati dugo živjeti. Za propast naše ljubavi okrivimo drugog/drugu. Jer nam nije bio/bila dovoljno. Ili. Ako smo zaista velikodušni. Sudbinu. Koja nije htjela da drugi/druga. Živi u sobi do naše. Pa da samo srušimo jedan zid. I od naše dvije sobe napravimo jednu. 
Iako. U sebi znamo. Da to ne bismo nikad napravili. Možda samo probili zid da napravimo vrata. Za povremene posjete. U trenucima slabosti. Kad nam se učini. Da drugi/druga zaista postoji. I da ga/je. Zaista trebamo. 
Spomenuh trenutke slabosti. Jer ponekad imamo osjećaj. Da smo slabi. Što. Naravno. Nije istina. I da smo osamljeni. Što. Nažalost ili nasreću. Jest istina. Pa tražimo po svim mogućim katalozima. I internetu. Snagu/jakost za sebe. I onda shvatimo da je model koji već imamo bolji od svih ponuđenih. A da je neosamljenost. Jednostavno preskupa. Za naše mogućnosti. 
A. Nekad ipak sanjamo. Jedan potres razorne snage. Koji je srušio našu sobu. I začudo (ipak je to samo san!). Kad istričimo. Na ulicu. Sudarajući se s drugim. Jednako tako uspaničenim ljudima. Negdje ispod svog tog našeg više no opravdanog. Egzistencijalnog. Straha. Osjećamo ono što nismo nikad prije. Da smo sretni. 
(Premisa:  Većina ljudi ne voli same sebe. Pa stoga ne može voljeti ni drugoga/drugu. Premisa: Ti i ja spadamo u većinu ljudi. Konkluzija:  Ljubav je ne-logična. Alogična. Iracionalna. Glupa. Precijenjena. I kao takva. Jedina ima ključ. Od naših soba.)

shvatio si da imaš ključ...znaš i da imaš sobu...ali, soba i ključ nisu ključ ljubavi! taj ključ moraš satkati od sebe...a satkati ćeš ga tako da svaki dan pretačeš sebe unj...pa ćeš eventualno ga moći i upotrijebiti, kad prihvatiš da ćeš njime otvoriti svu svoju slabost koja će tek tada postati jakost

Nadam se da sam te razumio. Kako bih mogao pokušati. To o čemu pričaš. Ili nešto još bolje.

ljubav je u nama, za nju ključ ne treba ,ona je ljubav ,ona je život!

pa, u ljubavi si najviše, upravo zato jer si najmanje...kada predaješ sebe drugoj osobi, prestaješ ti, postaješ netko drugi, taj drugi postaje ti...nestaje univerzum oko nas, postajemo univerzum (u nama)...jer, jedino ljubav je u stanju promijeniti nas do neprepoznatljivosti...ali, onome tko je bio, poznat je taj strah ali i sreća...ali, to ima svoju cijenu..možda je i precijenjena...ali, uz sve boli proizašle iz ljubavi, nikad je se ne bih odrekla...jer zbog njih, vrijedilo je živjeti!

A da. Samo što ljubav prema nekonkretnoj osobi. Nije ništa. Do tlapnje. Nas o nama.

Vidiš. K-amelia. S tvojom zadnjom rečenicom. Moram se složiti. Jer tako jest.

ja se pak slažem s tobom, o tlapnji! jer ljubav nije priča, to je sjedinjenje (kako reče fromm)!

priča ti je preljepa...toliko govori o ljudskoj otuđenosti...strahu..a opet, upravo o tome kad nas je najviše i čega nas je najviše strah, to najviše trebamo...ljubav...koja je kao zrak! dok dišemo, niti ne znamo ne primjećujemo...kad na trenutak prestanemo, shvatimo koliko ga trebamo!

Je. Čitao sam i ja Umijeće ljubavi. Kao i ti. I sad nakon dosta godina smatram to značajnim djelom. Iako malo preidealističkim. U odnosu na ovaj današnji. Dosta razjebani. Svijet. A na pohvali ti hvala. Pogotovo jer me po prvi puta ne kudiš. Nego si blagonaklona.

ne sjećam se da sam te kudila...ali, priča ti je preljepa...što je više čitam, to je bolja! a što se fromma tiče, valjalo bi pročitati i još ponešto npr. imati ili biti, čovjek za sebe...danas čak više no prije

Sve sam to pročitao. Plus Anatomiju ljudske destruktivnosti i Zdravo društvo. I još onu knjigu u kojoj govori o simbolima. Samo se ne mogu sad sjetiti naslova.

joj!sviđa mi se ovo jako!jako!"...obećavajuće:-))))

Arwen. Misliš?

znaš da ne možemo sve niti u knjigama naći...živi ljudi ispravljaju knjige...pa se opet pišu knjige...povremeno, kad već prođe vrijeme...svratim na tvoj zapis na blogu...hvala ti za neke...večeras pustih imagine (uz ratnu božićnu)...nemaš pojma što to budi u meni...volim se zezati, ali volim i pročitati pravi zapis!

K-amelia!!! Pa još ćemo nas dvoje postati prijatelji. Da ne kažem. Nešto više!

kroni, sve si rekao/napisao..i sve je suštinski - posve točno...uputa samo: ČITATI I IZMEĐU REDOVA...I SVE ĆE BITI KRISTALNO JASNO! UPS...nije mi bila namjera pisati velika slova...kriva tipkica :)

sad znam da nisam tako jako makla,i da ima nade za mene:-)))i to je obećavajuće:-)))

Blackmoon. Nemoj tako! I ovako uvijek mislim da sam napisao previše. O sebi. A ako budu ljudi čitali još i između redova. Onda sam zbilja gotov!

Arwen. Vilo mala. Nisi ti ni malo makla. Ali dobro. Ako ti je post to još dodatno potvrdio.

:-)))

imagine je nešto više od muško/ženskih odnosa...to je čovjek sam! a što se tiče slutnji...želja...hm...riječi su tako mnogo, ali nedovoljno...često su stranputica al najčešće jedina utjeha! a ne znam zašto se ljudi boje ljudi koji čitaju između redova...tako je lijepo sresti ljude, koji su ljudi, koji imaju iste patnje, strepnje, radosti...dapače, kamo sreće da se više srećemo i da više pišemo između redova nego li što skrivamo!

K-amelia. Šalio sam se o onom. Između redova. Štoviše. Drago mi je kad ljudi to znaju. Mogu. I žele. Jer onda ne moram toliko puno pisati.

A za Imagine se slažem. I sad znam da si ti. Pomalo. Hipi-ca.

jesam, unatoč godinama...ali, malo sam skoknula do jedne prepiske...nedugo, jedan iskričar reče:nije sve u ljubavi...i prijateljstvo je bitno! ja kao vodenjak jako držim do toga...dapače, but...složio si se sa mnom večeras o tome čemu je vrijedilo živjeti! da je to ipak ljubav! ja i nadalje uvijek mijenjam prijateljstvo za ljubav! (unatoč lenonu, djeci cvijeća, općem dobru, svemiru...)

Ha. Pa sad. Prijateljstvo je nekad prvi korak. Prema ljubavi. A nekad. Prvi (ili zadnji?). Od nje. I nije baš uputno uspoređivati. Kruške i jabuke. Jer i jedne i druge. Su važne. U našem životu.

kruške jedem svakodnevno...i draže su mi...što ne znači da volim jabuke, iako ih jedem jako rijetko, gotovo nikad! čitam sada na svom webu jedan naknadni zapis jednog al pari generacije ili tu negdje...kao i ove jabuke i kruške...naprosto, sve ima svoje mjesto...što se mene tiče...a to što neki ne znaju gdje i kakvo im je mjesto kao i što ne znaju procijeniti tko je tko i što je što...al, eto i ja se ponekad polakomim...pa bih recimo i nešto što možda ne mogu, ali lijepo je željeti...još uvijek su to muškarci vođenje ljubavi...(kruške ionako jedem svaki dan)

Ajd. Ti bar otvoreno kažeš. Što želiš. A ne okolišaš. Kao tu neki. Mi. Jer smo jako pristojni. I fini nadasve.

u čemu se sastoji moja nepristojnost! zar u tome što rekoh da još uvijek volim muškarce... i da volim voditi ljubav! ta bila bih nepristojna (malo sam staromodna pa mislim da je lezbijstvo još uvijek nepristojno) kad bih rekla da volim žene a bila bih griješna kad bih rekla da se ne volim sexati (voditi ljubav) jer u ovim godinama to jest grijeh! što mogu kad su mnoge žene griješne...ja još nisam, hvala bogu!

vrlo lijepo napisano kronichni. pohvale;)

da parafraziram majakovskog? e neću;) graditi je teško, rušiti je puno lakše, a najlakše zidove.

Pa nisam rekao da si nepristojna! Samo da si otvorena. I izravna. A to nije ništa loše. Mada. Pazi sad ovo! Ako budeš to što si sad rekla još koji put ponovila. Optužit će te da si nimfomanka. 100%!

Hvala. Hamsune. Služim narodu! Mislim. U međuvremenu. Dok ne pljačkam banke.

pa u mojim godinama to je kompliment...kao i za vas muškarce ako umrete od side...bolje to nego kao seronje!...ovo je bilo zločesto...jer je riječ nimfomanka vrlo, vrlo zločesta kad sam ja u pitanju...da li bi ikad rekao za npr. merlinku, romy schnaider, avu gardner ili chaterin danev da su ...ne bi! rekao bi prije da su: žene...to im je zajedničko...ženstvene žene koje imaju ono nešto! nimfomanke nemaju, one samo jedu... muškarce! iako sam ja samo žena!

Pa znam da je to ružno. I da je uvreda. Samo ima glupih ljudi. Koji na žensku seksualnost reagiraju etiketama. To valjda i sama znaš.

da, moja normalnost je "normalnim" ženama nenormalna...ali, ja "nenormalna" mislim da je nenormlalno da (bar što sam čula ovdje na iskrici?) normalne žene od cca 40 i koju u brakovima ne spavaju više ili gotovo ne sa svojim muževima...jer, kad će ako neće tad, a muževima je to isto normalno, jer da nije pitali bi njih zašto to ne čine a ne bi ovdje na iskrici tražili zamjenu i trpili (tako mladi) jer to nije normalno! ali, biće da sam ipak ja nenormalna...jer ne glumatam, jer i to je normalno...i kažem što mislim!

Sad mislim da ipak krivo. Nešto. Prosuđuješ. Upitaj se zašto te žene ne spavaju sa svojim muževima. Pa ćeš dobiti tisuću mogućih odgovora. Od kojih mnogi "opravdavaju". To nespavanje.

očito smo slušali različite priče...ti žena...koje ne spavaju...ja muškaraca s kojima te iste ne spavaju...ali, to je ipak jedna druga priča...jer kako reče tolstoj, svaka takva tužna priča tužna je na svoj način!

Ha. To što kažeš je parafraza. Jer Tolstoj kaže. Svi sretni brakovi su isti. A kad su nesretni, onda je svaki nesretan na svoj (drugi) način.

a što li je brak, do li odnos muškarca i žene...istina ukalupljen, ali ipak samo to...uz sijaset još dodatnih potrebnih i nepotrebnih ...nas...stoga, svaka priča muškarca i žene...iako, nažalost mnogi nikada nisu pričali svoje priče muškarca i žene...mnogi su naprosto živjeli svoje brakove, svoje veze...koje su postojale mimo njih, one su bile okvir, koji je bio sve...jer sadržaja nije bilo!

A. Kao u mnogočemu u našem životu. Forma često posve prevlada sadržaj. I zavara nas. Pa nam se čini da jer ona postoji. Postoji i ono čemu bi ona morala davati (vanjski) oblik.

ne volim uzurpirati nečiji blog...kao večeras tvoj, oprosti...ponese me pisanje, odgovor, pa opet odgovor...nikad kraja! izgleda da su svi nestali...a tvoj tekst je preljepi, zaslužuje puno više riječi, osvrta...možda sam ja pogrešna osoba, jer stalno želim ogoliti ljudsku dušu, nikad mi nije dosta...ljudi uglavnom bježe od toga, od sebe...iskrica im je ipak samo...kao i većina toga u stvarnom životu...žao mi je uvijek kad ovakvi tekstovi prođu nezapaženo...to je kao i život...neke važne stvari, trenuci naprosto prođu, tek naknadno shvatimo..ah, bili su tu...ali trenutak je neponovljiv...no more!

..ingeniozna disertacija vrlo lucidnog opservatora situacije.A imamo i internet,maxtv,highendhifi,wifi,homecinema,hdtvlcd,gsm,gps,ABS+EBS+ESR,diners-master-visa-amex;i sve manje sami sebe...hohoho,a ni djed Mraz ne postoji :)..