Ne usudim se pisati...
Strah me je napisati, kuda me misli moje vode...
Oprostio sam se od stare godine, ali jos ne i od proslosti...a ona...prati me...kao zatrovana rana - boli me...
Predugo sam cutao, gutao, sebe sputavao...u ime mira, sigurnosti, razuma...a nisam razuman...razularen sam...oduvijek...pomalo bio...ili..rado bih, da sam takav barem malo bio...
Tesko disem...zrak zakuzeni jos uvijek udisem...ali znam, negdje daleko...je more...njene usne...i par zvjezdica na nebu, koje trepere samo za nas i za sve zaljubljene...
Ma nije ona...zaljubljena. Ne, ona bi se samo igrala. Ali ja...eto...jos uvijek nesto trazim, zudim, zelim. I ne usudim se napisati, kuda me misli moje vode - kada pronadjem malo tisine i mira - kad ih ponovno cujem. A, vjerojatno bih pisao, kako me opet vode do nje, usnule pod toplom dekom...nakon dugog dana...nakon previse kava i najnovijih traceva...nakon velikih odluka i pranja sudja...nakon sto je zbrinula djecu...
I opet se vratim ovdje, gdje jesam...ne, nisam uz nju...pogledam oko sebe - i zakunuo bih se, da mi je dobro - a to nije tocno...
Oprostio sam se od stare godine, ali jos ne i od proslosti...jos ne od njenih poljubaca.
02.01.2008. u 2:43 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
zivi svoj zivot koji tebi pripada, zasto mucis nju i sebe.:)))
Autor: sonora | 02.01.2008. u 2:51 | opcije
Navela si me da se zamislim, odn. da malo i na drugi nacin o svemu razmislim...hvala ti sonora.
Autor: Stari-korijen | 02.01.2008. u 3:07 | opcije