ŠKOLA ZA ROMANTIČARE

Dan za danom prolazi i jos uvijek se pitam gdje si oko devet ujutro. Gledas li jos uvijek kroz taj prozor i vidis li i dalje daljinu koja nas razdvaja. Cini li ti se da nema kraja? Jaca je od nas, ali ne i od osjecaja. Niti ce ikada biti dostojan protivnik onome sto osjecam prema tebi.Pomislis li ikada kako mi oci izgledaju kada razmisljam o tebi. Pogled je dubok i toliko zamisljen kada traze tvoje oci da budu u blizini mojih. Osjetis li dodir koji plovi prema tebi, trazeci napokon svoju mirnu luku...trazeci toplinu rijeci svih ovih mjeseci. I one duboke sutnje koje su popracene laganim uzdisajima bih opet htjela cuti. Uzdisaji su nekada bili vise od rijeci, znali su mi reci koliko ti je tesko u nekim trenucima, a u drugim, koliko si samo sretan. Nedostajes i ti meni, nedostajat ces mi uvijek. I onda ako se jednog dana moja ruka nadje u tvojoj, a prsti se pomijesaju i jako stisnu...i tada cu osjecati kako mi nedostajes.Pisem ti ono sto govorim sebi vec danima..Snovi otvorenih ociju mogu ostati samo snovi. Ali ako nismo dovoljno jaki ni ti ni ja, molim te, sanjajmo samo po noci. Snovi uostalom tamo i spadaju...to je najsigurnije, jer snovi otvorenih ociju su opasni po zivot...a ti si moj san.Negdje izvan ovog vremena bi se trebala zvati nasa prica. Zacarana bajka u kojoj smo ti i ja toliko slabi jedno na drugo, a opet zajedno toliko jaki. Ne, necu sada prozivati sudbinu. Odlucila je vratiti nam vjeru da imamo razloga da postojimo u ovoj svakodnevici i osjecaj da te necija ljubav moze podici kada osjetis da te zivot lomi. I zahvlna sam joj na tome.Pomisao na tebe mi vraca nadu da ima jos realnih romanticara poput mene. I uvijek si i uvijek ces biti moj tajni osmjeh u kutu usana kada me netko....nesto...podsjeti na tebe.Tvoja sreca....