ŠKOLA ZA ROMANTIČARE

...Te noci,jednim jednostavnim klikom,usla si u moj zivot,nezvana tiho,i za sva vremena skrila se tu negdje duboko u meni...Zainteresovala si me brzo,jer sam u tebi vidio uplasenu pticu,koja trazi toplinu gnijezda,koju sam i sam trebao.I poceli smo da gradimo nasu ljubav,golubljega srca,srca sto je uporedo s nama raslo,koje je imalo bijela krila,i samo za nas kucalo.Nismo htijeli da zaprljamo,to perje cisto meko,jer smo znali da ce ljubav,tad otici od nas daleko....Trazila si minut vremena da se pronades,dao sam ti godinu,trazila si zivot pun srece,dao sam ti sebe,kad si pomislila na nebo,ja sam vec andjeo postao,skrivala si suzu,ja te tjesio i oblakom pokrivao...Dok smo pisali nocima,pokusavao sam da udjem u tvoju dusu,pogled.Govorio sam ti,uzalud se branis,znam te ko samog sebe,sve ti citam sa tvog lica,ti si malo zena,malo dijevojcica.Pozelila si da te odvedem,negdje daleko,gdje su bolji ljudi,gdje se vijetar samo za nas budi...jednostavno znao sam sta trebas,i shvatao,svo zlato ovog svijeta da ti dam,i ucinim te bogatom medu sirotinjom,ti ne trebas to,to te nece srecnom ucinit,zato sam ti davao osmijeh,koji nisi imala,i srce ,po cijenu da ga bacis lavovima.Htio sam da osijetis gnijezdo,da ti dam krila,da letis slobodno kroz zivot svoj,u nadi da ces najcesce slijetati na okapnicu mog prozora.Htijeli smo svojim zivotima,napisat pricu o sreci,birati rijeci sto suze brisu,vijerovat u narodna vijerovanja,i zato smo se pri prvoj proljetnoj kisici,zagrlili se,i prostrcali ispod duge....opricavali smo svoje zivote,uspone i padove,sklapali oci,otvarali srce,zidovi se rusili sami,i pustali nekad suze niz lice,od tuge i radosti,govorio sam ti da sam prije tebe mnoge zene ljubio,al nijednu nisam tako volio.Bili smo isti,i znali,nit sam ja lopov,nit ti svetica,medu nama nije bilo granica.Svoj put,leprsav i sav od zlata,sami smo stvarali,pun romantike,zezancije i ozbiljne price.Mogli smo o svemu,i u svemu se razumili,oo ljudi vijerujte,malo je taki ljubavi,koje su ispunjavale svu tu masu sitni uslova da uspiju...I doslo je proljece,i ljeto...vrijeme je jako brzo prolazilo.Bio sam rosa u tvojim ocima,i kap kise na usnama,uvijek kad ti je tesko bilo,kad si trazila samo malo srece,malo topli dodira,malo mojih usana....Za uzvrat sam trazio od tebe samo jednu..sitnicu..da me volis,al iskreno..klela si se u ljubav,pa opirala,bojeci se da te ne zaboli,da to ne prestane...a ljubav je ko malo dijete,treba je hraniti,dokazivati...samo rijeci,hmm..vijetar nosi...U to vrijeme sam,prozivljavao sam i svoje licne krize,cinilo mi se da je vrijeme stalo,da gubim tlo pod nogama,bila si uz mene,a ja se ipak pitao,da li uistinu ti postojis,ili sam te samo sanjao,kao i miris pokosene trave,u nosnicama...I sinoc sam te sanjao,i sinoc sam te ljubio,i znaj dok nastaju ove rijeci,recenice,ja te nisam zaboravio...Znao sam biti sarkastican,nihilistican sam prema sebi,umisljao da ti pobijede brojis,ja poraze zidam,ja da imam tebe,a ti mene da me izdas,da ljubav skrivas za neka druga vremena,a mene ostavljas na stranu,ko da me nema...Razmisljao sam tada,i molio,da poslije nas vise nikog ne volis,i vijerovo,da poslije nas nece vise biti ljubavi,samo bol,za tebe i mene,samo bol i uspomene...poslije svega treba skupit hrabrosti...Poceo sam da mrzim sve drumove,jer na njima nisam tebe vidio,na njima sam vidao neke druge svatove.Znao sam da ne zelis u dubini duse da m i naneses bol,htio sam te samo za sebe i mislio,da kad bi me samo jednom poljubila,nebi me tuga ubila.Znao sam da ljubav lijeci i ubija,a mi smo prebrodili sve,htijeli smo zivot,jedno drugom da oduzmemo dah,jedno da od drugog da nemamo srah.Pitali smo se ,zna li neko ovde o sreci pisati,zna li neko srecu u ocima prepoznati.Obecali si ,da cemo biti snaga valova,uzburkani zar na vrelim usnama,olujna noc i carobno jutro,kad mokri od dodira,ogledamo se u nasim ocima,svijesni ,da nema nama drugog sna,duso jedina,jer u nmasim venama,tece zajednicka sudbina........stigao je evo i novembar,gledam kroz prozor u noci,sitnu kisicu kako rominja,sa strane dopiru zvuci,meni dragog merlina:sta mi to nocas radis,mojom se mukom sladis,uzimas ovo malo,sto je od mene ostalo.Sta mi to nocas pricas,opet one iste price,zbog koji mi mladost prode,a ti mi ne dodje.Ma sta ce mi sad ljubav.nisam ti ja zato,sto me nisi voljela,kad je trebalo.....prosla su polja crveni makova,a tako bi bilo lijepo protrcati njima...novembar...Sazrijeva trenutak preobrazaja,i spusta se na sveti put,dolazi momenat da i mladuncad pokazu svoj kljun zut.Ja sad nedam,da me zelje more,to je zivot moj,ili snovi u jatu,kao da sam s one jeseni,preko proljeca i ljeta,pa do ove zore,sav put pretrcao na ruzicastom atu....Ja vijerujem ipak,u tvoju ljubav,hocu da vijerujem u tvoj glas,u tvoj zvonki potmuli osmijeh na tel,hocu da cujem od tebe vijes,da dolazis u moj grad,da se oci sretnu,da tijelo izgori,da si kazemo...volim te...Ne iznevijerimo ovo vrijeme,ne dozvolimo da presahnu izvori ovih pisama,da neki lesinari ne profitiraju,na strahu od ucinjeni gresaka,cekanja,jer mi smo najblize sreci,ko to nije spozno,nista spozno nije,nek se povuce zauvijek,ne trebamu se pozelit ni dobro,ni zlo,sljepoca zivota,bit cemu najbliza pratilja...Spreman sam za tebe,tugu cijelog svijeta nositi,spreman sam za tebe,cijelog sebe davati,jer nikad vise necu nikog,ovako jako ljubiti.Ako se to ljubav zove,onda sam ja njen,ako je to bolest,pusti me da umirem........ne dozvolimo nikom,da nas sprijeci,u ovom divnom snu.....da se volimo mi.....

Odlicno
:)

http://www.youtube.com/watch?v=p4Ym6BbXA1U