ŠKOLA ZA ROMANTIČARE

Draga moja,
To što sam neki dan bila s tobom, je bio veliki događaj u mom životu i srcu. Mi jesmo važne jedna drugoj, zar ne? Koliko god da su se naši putevi razdvojili. Mislim da imamo nešto neuništivo. I kad smo sjedile u biblioteci tvog oca u ulici Grosvenor i kad smo bile u Dantritu... Kakva je to veza, draga Ljuška; veza iz djetinjstva praćena strašću kakvu nijedna od nas više nikad neće imati s nekim drugim.
Naš odnos je bio jako neobičan; ponekad nesrećan, ponekad srećan; ali jedinstven sam po sebi i meni beskrajno dragocjen, (smijem li da kažem?) kao i tebi.
Ono što mi se sviđa u našem odnosu jeste to što smo uvijek zajedno koliko god vremena da prođe između naših susreta. Izgleda da vrijeme ne pravi razliku. Pretpostavljam da je ovo vrsta ljubavnog pisma. Čudno je što ti pišem ljubavno pismo nakon svih ovih godina – kad smo ih toliko puno već napisale jedna drugoj.
Poslala si mi knjigu o Elizabet Baret Brauning. Hvala ti, draga, moja velikodušna, Ljuška. Dala si mi i kao ugalj crn briket koji sija u plamenu ljubavi i gori u mom srcu kad god pomislim na tebe. Rekla si da će trajati tri mjeseca, ali naša ljubav traje preko četrdeset godina.
Tvoja Mitja