ŠKOLA ZA ROMANTIČARE

Posljednjih dana vraćam se nanosima prošlosti. U svakom šljunku pjeska nalazim sjećanje na tvoje korake dok si ulazio kroz vrata moga života što sam ti ih širom otvorila. Ovaj vjetar me podsjeća na svu bol koju sam pored tebe osjećala, i javaljaju se stari nemiri i pitanja dali ću ikoga kao tebe zavoljeti...Priznajem da sam hladna od kada živimo svako na svojoj strani grada. Priznajem da si sva osjećanja svojim odlaskom u meni zaledio i nisi se osvrćao na suze koje su zastale na mojim obrazima. Suze koje su postale led. Samo malene sklupture što se zovu tvojim imenom...Ne prepoznajem samu sebe ovih dana,a toliko pokušavam gledati prema naprijed i živjeti za danas...Grčim se za jedan osmijeh koji nije iskren,ali barem uljeva mnogima nadu da sam dobro i da sam sretna...A onaj koji je posljednjih dana pored mene ni ne sluti što se u mom srcu događa...ne primjećuje oluju koju svjesno nanosim na naš izgrađeni most povjerenja...Iskreno tebe ne želim više pored sebe ni na jedan tren...jer dobro znam da bih poletjela s tobom u visine...da bih slobodno raširila svoja krila i oslobodila iznova svoje srce..ali potom bi uslijedio bolan pad...slomljena krila...i srce rasuto u komadićima...I tada bih opet bila izgubljena kao prije nekoliko mjeseci kada sam pomislila da sam ostala i bez duše...bez svoga karaktera...Jer ti si predstavljao moj svijet...ti si bio boja prirode...bio si vječno sunce...bio si moja svjetlost koja je obasjavala moju dušu...a sada nakon tvoga odlaska..sve je postalo crno...tama koja me vječito guta...a priroda je tako beznačajna...Moje oći su postale bolan odraz moje duše..jer izgubio se onaj sjaj koji je nosio tvoje ime...Sve svoje što sam gradila pored tebe sam zauvijek izgubila i ne krivim te..Niti ću te ikada kriviti za dane kada sam te trebala a ti nisi bio uz mene...Nisi bio ti kriv..kriva sam bila ja od početka..jer ja sam tebi uništila sve što sam ti predstavljaja...uništila sam nadu i vjeru u ljubav...Sjeti se kako si mislio da sam anđeo...a to je bila samo maska moje duše...polomila sam te u samo jednom satu...i oduzela ti volju za život...Umrljaja sam pojam ljubavi i dobro znam koliko si se borio sa demonima što sam ti ih poslala te večeri..a moje Oprosti je stiglo prekasno...stiglo je kada sam ja postala iznova osoba sa srcem i dušom...Možda je tako oboma bilo suđeno...ne želim da se pitam i razmišljam što bi bilo kad...Zapamti sada se ja borim sa demonima koje sam ti poslala a ti si ih vratio u moj život jednakim udarcem...a ja...a ja sam ih prigrlila...jer osjećam i dalje istu krivnju među grudima..krivnju koja ne umire..."