_kaleidoskop_

tiho, pretiho za čuti izgubio sam se.
u jeseni kasnoj još samo krošnje kriče
šibane britkim sjevercem.

starim ulicama moje mladosti
poigravaju se sa tugom
dva leptira,
izgubljena kao ja.
i kao ja upućena u svitanja.

nema sunca na naciklom nebu,
kao da će kiša! a nema ljeta da broji poraze.

jesen je, bez sumnje obuzela i more,
jer bijeli vali su sasušene suze obzora.
to je mjesto gdje umiru
žute dunje, k'o moje nade i
ova mrtva priroda, k'o ulje na platnu.

oštre zime moje su naslade,
pahulje snijega moje tišine,
ozeble ruže očima zaslade,
a lišće po cesti moje visine.

tiho, najtiše umro sam od sreće
živeći kroz naslade,
ljubeći tišine,
za usnama k'o zaslade,
putujući u visine.

baš mi se sviđa

I meni se dopada :)