Koji naslov?

Ja nemam nigdje nikog.To nije realnost, ali je urezano u moju svijest kao najjači osjećaj otkad živim sama, i prekriva sve druge tragove svjetlosti koji sinu uzgred , tek kao nemoćne tanke munje, guta ih kao ogroman debeli oblak.
Ja imam blog. Ni tamo ne vole tužne ni očajne. Ja ne mogu svoj očaj transponirati u stih, priču ili note ili boje. Valjda je to osobina čistog očaja. Dok ležim , moja je nutrina otvorena i prazna kao hladni krater koji je svu svoju utrobu izbacio - i bijes vatre i kamenja i pepela i dima, nije ostalo ništa. Ogromna, preduboka rupa, dno joj ne možeš ni naslutiti. Praznina zjapi iz moje utrobe, hladna, gola. Otvorena sam, ali nemam više što izbaciti, baš ničega više nema. Nijedna večer nije dovoljno dobra za suicid ( ljepše zvuči strana riječ ). Mogu popiti tabletu i smiriti se, mogu ih popiti jako puno i prestati biti očajna. Zauvijek i konačno. Nadam se da poslije toga nema više ničega.
Sinula mi popodne odnekud slika tvog golog tijela, opuštenog, zadovoljenog, tvoje lice s osmijehom, slika tako rijetka, odavno zaboravljena. Zašto te nisam , zašto te odavno ne mogu voljeti. Ni ne mislim kako si i što si ugrabio od užitaka u životu gdje mene nije bilo. Da li si znao dobiti nešto vrjednije od pijanih prijateljstava. Mislim da jesi. Bože, koliko sam ti smetala.
Ni mislila nisam o tebi, sve ovo vrijeme bez tebe. Da jesam, možda bih došla, možda bi imalo više smisla da sam te zatukla, da čamim u zatvoru, možda bi sve ovo tada imalo nekog smisla.
Tolike godine uzalud. Ovako – nema. Ostaje samo još druga opcija – ubiti sebe. Mene. Ja. Ja - sputana zvjerka, sto godina u rešetkama, ni krik nisam ispustila. Ni ljudski ni zvjerski. Sad sve zbroji. Ne da se to zbrojiti. Kolike sam stranice ispisala svih ovih godina da te ispljunem, u kapljicama krvavog iskašljaja kao zli tumor iz pluća koji se nesnosno sporo širi, ali je stalno tu i neće nestati i neće da me ubije.
            Da , srela sam je nekidan, pod kišobranom, pješačila je sat vremena iz svog sela. Zar toga još ima? Ima, izgleda. Pitala sam za sina - već mu je trideset. Nigdje nikad nije radio, oduvijek je bolovao od teške astme. A on? On, pijani gad koji ju je cijelog života mučio, gad je umro. Najprije su mu amputirali obje noge. I to je preživjela . Mala nepismena žena pod kišobranom. Dobili su njegovu penziju – tisuću kuna. Ali tek kad je napunila pedeset. Do tada su živjeli, kaže, od krave. Prodali su kravu i čekali penziju.Ne, nemaju zemlje.Nemaju više ni krave.
Ona me se sjeća. Ona nikad nije, svih ovih godina, prošla kraj mene, a da nije zastala i upitala: kako ste. Kristina. Netko joj je dao ime Kristina. Nije joj palo na pamet da traži socijalnu pomoć. Da ne poznam Kristinu, ne bih vjerovala. Djetinje plave oči i lice koje se polako pretvara u osušenu jabučicu. Lice naviklo da moli.Molećivi poluosmijeh. Koju je moju davnu riječ zapamtila? Navikla na poniznost, manje na lijepu riječ.
I Kristina bi umrla u mom srcu kad bi mene nestalo.
 

"Praznina zjapi iz moje utrobe"... Blažena praznina, kao kod Branka Miljkovića: Praznino, kako su zvezde male...

Branko se ipak ubio.

a večeras ni ja nisam daleko

A što jest - jest. Usput, kaže mi znanac koji je to proživio da je nađen obješen o neko mlado drvo. Tako su ga mrtvog pronašli zapravo kako 'stoji', s obje noge na zemlji... nemrešbolivit... a fakat je.

Jel' se smije malo parafrazirat Jesenjina?

hm... nema ništ novog niti hrabrog u umiranju. živjeti je puno veći izazov...

sve se ovdje smije

i to je to? Neuvjerljivo.

Ebiga. Istina je uvijek jednostavna. Do te mjere da ne vjerujemo u nju.

Je.Istina je uvijek jednostavna.
I život prestane biti izazov.

I to je izbor. Uvijek postoji izbor. Tvoja priča = tvoj izbor.

Miro zašto si ti stalno tako depresivna?

Sad si me našla to pitati! Zar je važno.

Da, važno je. Treba pronaći uzrok depresivnosti da se može iz nje izaći. Jedino ako ti želiš biti depresivna onda mi ne moraš reći.

Nitko ne želi biti depresivan! Sigurno nitko.Uglavnom me ubija samoća, sve drugo bih već nekako izdržala, Izdražala sam dosta toga.Eto, nakupilo se.

Izađi u društvo, među ljude

Izaći ću, sutra. Ne brini:)

Opet ću se citirat: Samoća je prekrasna kada je ne dijeliš ni sa kim. Ha!

Probao si? Meni nije, šta mogu.
(samo mi nemoj večeras citirati samubojice )