grofica01

Zastala sam nad jednim pitanjem: Što učiniti kad naizgled imaš sve, ali osjećaš da ono nešto fali?Moram priznati da sam zastala i zamislila se nad time. Mislim da ima puno ljudi koji su se tu mogli prepoznati. Znate ono, šaren papir, ukras... na prvi pogled idila. Nalaziš se u ozbiljnoj (idiličnoj) vezi , imaš sve što bi običan čovjek mogao poželjeti... a opet, osjećaš da ti netko reže krila i da ti život kreće nekim smjerom kojim nisi to želio. Dok je izvana i na površini sve savršeno, iznutra nešto alarmira. Kad svi glasovi utihnu, kad padne noć i privid te idile krene na počinak... Taj glas ne spava. I onda je najglasniji. I sama sam se tu prepoznala. Itekako. Ne kaže se uzalud da možemo bježati,ali od sebe ne možemo pobjeći. Od tog glasa u nama, koji nas upozorava da „nešto nije kako bi trebalo“. A taj glas rijetko griješi. Možemo ga nazvati šestim čulom, intuicijom. Kako god ga zovemo - on je uvijek tu. Ponekad ga ne čujemo, ponekad se naučimo „ne čuti“ ga i naviknemo se da ga ignoriramo. Jeli to dobro? Nije. Nije sigurno. Jer taj glasić iz nutrine uvijek se javlja s razlogom i postavlja se pitanje: „Što učiniti?“ Što učiniti kad osjećaš da ti život ide smjerom kojeg ne želiš, kad osjećaš da ti se režu krila i da gubiš prijatelje?Ono što sam ja naučila je da puno puta ono što izgleda savršeno, ne znači nužno da je to savršeno i za nas. I da taj glas koji me upozoravao uvijek je bio u pravu.Baš u trenucima kad bi mi netko tko je samo promatrač sa strane rekao „Pa ti imaš sve, šta se žališ!“ . Da, možda sam u tom trenutku imala sve što bi ta osoba mogla poželjeti, ali to očito nije bilo ono što je bilo idealno za mene tada. Šta sam ja uradila? Kako kad. Ponekad sam ga ignorirala.Zbog takvih situacija ponekad žalim što nisam postupila drugačije, što nisam slušala ono unutrašnje vodstvo. I što sam dopustila da me povuku neki putevi koji i nisu bili namjenjeni za mene i što nisam dozvolila da me srce vodi. No vrijeme ne možemo vratiti. I sada nastojim drugačije. Sad kad razmišljam, nekako je teže propoznati ga i pokrenuti se kad je taj alarm vezan za onaj emotivan dio života. Kad je u pitanju nešto drugo, kao karijera,posao... kao da smo uvijek fleksibilniji i lakše donosimo odluke. Al kad se postavi „pitanje srca“ onda često zastanemo. Bar je u mom slučaju tako. Nije mi se taj glas samo jednom javio.. ne, prijateljujemo mi već dosta vremena. Kaže mi taj glasić kad sam na dobrom putu, a bogme me i opali po prstima kad krenem u krivom smjeru. A ako ga ne slušam onda počne vrištati. Ne kažem da uvijek napravim što je ispravno. Griješim, itekako griješim. Kao i svaki čovjek. Ali i osluškujem taj glas. I kad zakoračim nekim krivim putem, nakratko utihnem da bolje čujem one otkucaje unutra. Pa čak i kad promatraču sastrane neki moji postupci budu neshvatljivi, ja i dalje slušam taj glas koji me vodi. Koliko god čudno izgledalo, no to sam ja. I to je jedina opcija koju prihvaćam, jer ne želim se dovesti u situaciju da žalim za nečim neučinjenim. Iz dosadašnjih (krivih i pravih koraka) zaključila sam da je lakše živjeti sa samim sobom ako smo učinili nešto krivo, nego ako se mučimo što nismo napravili ono što smo silno željeli. I ne postoje barijere i granice. Pa i kad radim neki posao koji mi možda ne odgovara, ja guštam u njemu ako me ispunjava. Kad me za ruku primi muškarac koji bi po svemu bio nespojiv samnom, ja uživam u dodiru njegove ruke. Kad se spominju norme, ja na plaži odbacujem kupaći kostim i uživam u milovanju mora. Kad bi možda trebalo igrati igru i biti dama, ja se prepuštam strasti. I što god učinim, učinim to, slijedeći taj glas. Trudim se popunjavati one djeliće koji nedostaju i uživati u sitnicama. No nitko na ovome svijetu ne može ti dati pravi savjet što učiniti, jer sam najbolje znaš koji je put ispravan za tebe. Ono što ja mogu reći iz svog kuta je da vrijedi poslušati taj glas. Jer on neće utihnuti. Ako želiš biti slobodna, moraš se najprije osloboditi. Sloboda nije nikakav dar koji će ti dati neka dobra vila. Što je sloboda? Pokazivati želju za time da čovjek odgovara sam za sebe.Sloboda nam je svima dana, samo treba pružiti ruku. I nitko se nebi trebao osjećati nesretnim jer smo na kraju ipak mi sami tvorci svojih djela. A ljubav, posebno ljubav nikad nebi trebao biti zatvor. I ljubav nikada niti nije zatvor. To je stanje čovjeka koji želi i koji je spreman pružiti drugoj osobi. Ljubav je i razumijevanje i kompromis. I ono nešto što će nam mamiti osmjeh na lice, a ne činiti nas da se osjećamo zarobljeno. Za pticu je stvoreno nebo i let, a ne rezanje krila i kavez (pa bio on i zlatan kavez).Što za tebe predstavlja te okove i kavez, to samo ti znaš. Sami moramo zastati i odlučiti kojim putem krenuti, te potražiti ono što nas ispunjuje iznutra. Nadam se da ćemo osluhnuti taj glasić i dati mu priliku da progovori o onom što mu smeta. Jer da bi krenuli nekim ispravnim putem, prvo trebo znati što točno želimo, a taj glasić vjerujem da to itekako zna. I on neće pristati na kompromise.Poslušaj ga, on će ti sam reći.

zeleno je zeleno...

zeleno ah što volim zeleno:))

kada će se ovaj svijet zazeleniti...idem se i ja u zeleno slovo pretvoriti

zar u modi je ovo ?

jako dobro...

a ne zove li se to kompromis?

kao svaka prava shizofreničarka ja ništa i ne poduzimam. jer imam minimalno 2 jednako valjana glasa stalno u glavi. sloboda? pučkoškolski trening nalaže pitanje: ona za? ili ona od? :)

kad te ide, onda te ide...