Letim, zivim, ljubim jos i sad

...ma sretan sam.
I jesam i nisam. Da sam sretan, ne bih sebe na jednom ovakvom "hodocascu" ponovno trazio. Da nisam sretan, jos bih sam sa tuznim mislima u nekom kutku sjedio, tugovao i jadan bio - ali ja idem, krecem se, osjecam, bridim i zudim...
Trazim...sebe...u pokretu, u sjeni, koju ostavljam, u odrazu na staklu prozora. Pratim pogledom moje tragove, kako bih pretpostavio kuda me moj put vodi, osjecam pulsiranje vlastitog tijela, kako bih pronasao snagu koja me uvijek dalje tjera.
Nemiran sam, neobuzdan...nesto hocu, a strah me je tamo poci, uzeti, svijet naglavce okrenuti. Nista vise nije sveto, ali nista me vise niti ne veseli. Bogove sam skinuo sa pijedestala besmrtnosti i nepogresivosti. Rijeci "zauvijek" i "mozda" sam prognao iz mog rijecnika i iz mojih misli, ali jos nemam dostojnu zamjenu za njih.
Srce mi uznemireno kuca u grudima. Nemir - taj prethodnik svih promjena je u meni. Najavljuje mi i dobro i zlo u istom dahu, a ja ga ne bih...ne zelim cuti, da cu opet nekoga meni dragog povrijediti grubom rijeci, kako bih sebi omogucio da pohlepno zgrabim za nekim novim obecanjem neke nove srece.
Sve je prolazno, pa i ja...Koracam teskim korakom. Prepun brige...Nekoga sam voljeo, a sada vise ne volim. Neko mi je bio drag - moj topli dom...moja tiha, sigurna luka...to mi vise nije.
Hladnoca i vlaga se uvlace u moje kosti. Protrnem na tren. Oprostaj je tako tuzan. Kako od umrlih, tako i od zivih.
Ne volim vise - i volim u istom dahu.
Ljubav je davanje i primanje. Ja njoj vise ne dajem..."Zasto - k' vragu!" pomislim bijesno u sebi. Sta se to promijenilo? Samo jos uzimam - koliko god mogu i sta god mogu... "Uzimati" - to zaista nije ljubav. Sa visoka, bahato promatram svijet oko sebe i samo jos uzimam, mrzovoljno komentiram kada mi nesto u tom trenu ne odgovara - i povrh toga se osjecam kao zrtva...cega?
Da li cu ikada zaista shvatiti, koliku moc moje rijeci imaju - koliko moj pogled, moje prisustvo nekome znaci? Koliku mi moc drugi ljudi nad sobom daju? Da li cu ikada mirna srca opravdati tudja ocekivanja? Da li cu time i ja sretan biti?
Preda mnom je ravan, poplocani i ljupko osvijetljeni put, a u mojoj dusi i u glavi jos toliko nepreglednih krivina...i svaka me vodi dalje od tog puta u tminu i u mracnu sumu. Pobjeci. Zelim samo jos pobjeci.
Nesto sam izgleda pogresno razumjeo u toj idilicnoj slici, prepunoj srece, dragosti i naklonosti...meni.
Ne, ovo hococasce nije lagani, bezazleni put ka sreci.
Kriv sam i zrtva sam. Covjek od krvi i mesa. Dok ne izdrzim svoju kaznu, necu naci svoj mir. Dok ne zalijecim zadobivene rane, necu imati snage nastaviti svoj put...
Ne zastajem. Idem dalje...

ne gledaš rukomet...?

Rijeci "zauvijek" i "mozda" sam prognao iz mog rijecnika i iz mojih misli, ali jos nemam dostojnu zamjenu za njih.

i ja s tim riječima imam problema, ali ovaj novi put mi dozvoljava da ponovo dišem duboko i glasno ispuhujem crnilo udišući svjetlo, pranu, manu, chi, duha svetoga...hranim se i rastem iznutra.. čini mi se...

ovo je jako tesko..crno..sivo**

Jeste tuga1, tmurno je...Tako se i ja nekako osjecam, jer mi tesko pada, oprastanje od zivih ljudi, koji su mi do nedavno tako mnogo znacili...

...ejjj smogni snage..udahni duboko..ti to možeš....prijatelju...