Letim, zivim, ljubim jos i sad

Rane...Krivnja...Ispastanje...Oprastanje...
Ma, ljudi, gdje sam se ja to zaputio? Koji mi je vrag?
Dajem sebi oprost po kratkom postupku. Nikakav "Oce nas" niti "Zdravo Marijo" - nista. Odmah i na licu mjesta.
I nikakvo prenemaganje tu. Ma, kakve rane, kakvo ispastanje...jao jadan li sam i bijedan. Vidi me. Evo idem zdrav i prav...dobro, evo upravo sam se malko pogurio pod teretom "teskih" misli. Ali, od kada to moje misli imaju tezinu? hehehe
Necemo tako. Prsa naprijed. Glavu gore. Dubooooko udahni. Mrdni ramenima gore dolje, kako bi se zgrceni misici malo olabavili i disi ravnomjerno.
Pustam tuzne misli da ishlape na prohladnom zraku. Znam da su jos tu negdje i da ce iskoristiti prvu priliku da me zaogrnu cim mi se malo hladnoce zavuce u dusu, ali sada mi tuzne misli ne trebaju.
Sjetim se moje prve veeeeelike ljubavi. Kako je samo bila lijepa. Kako sam samo bio u nju zaljubljen. U Makarskoj sam na jednom stolu u jednom restoranu prije vise od cetvrt vijeka (jao kako sam ostario) urezao nase inicijale na jednom stolu i te iste inicijale sam pronasao 20 godina kasnije, na istom mjestu. Bili su nekoliko puta prebojeni novim nanosima laka, ali jos su bili tu...hehehe...neke stvari se ne mijenjaju. Tada sam bio sa jednom jos vecom ljubavi na odmoru. Eh ta proslost. Lijepa sjecanja. Evo i sada se ponovno smijesim.
Ne, moje velike ljubavi nisam zaboravio. Nosim ih uvijek i po svuda sa sobom. Pa kada mi zatreba, onda ih se sjedim i potjeram zimu i tjeskobu iz mojih misli. Nasmijesim se i krenem polako u novi dan.
Svaki puta, kada izadjem iz tuge, za mene pocinje novi dan - sa osmjehom na usnama, sa razigranim srcem u grudima i sa novim elanom u udovima.
hehehe
Udovi? Da, musko sam. Mislim i ja na to, sto i vi sada mislite... u svim udovima. Nisam svetac. Vjerojatno nikada necu ni biti. Eh, da mi je sada...a vidi lijepoga sumarka...vrag mi iza usiju viri i meni se smijesi. Ma zasto sada hodam sam? E, a bas tu sam ljubio jednu. Nije bila bog zna sta, ali mi je mastu zagolicala...sve dok mi i za nju razum nije rekao: "Ma, pusti to. Nije to u redu. Ona udata, a ti jos ozenjen..."
..bem ti razum. Taj mi je toliko toga u zivotu pokvario. Do sada bih se toliko puta vec pario i djece imao, da ne bih znao kud sa njima. A nisam. Evo sada hodam sam i trazim - sebe.
I svaki puta sam se sebi iznova zaklinjao, necu ga vise slusati. Slijedeci puta se necu zaustaviti - necu stati...I evo me - sada ne stajem. Ostavljam jos jedno sjecanje iza sebe.
Bio sam uz bezbroj ljudi - sam. Nekome izvor srece bio, nekoga mrko pogledao - i produzio dalje. Nisam stajao kada je trebalo. Gonio me neki zar, neka sila. Andjeo ili vrag...isao sam dalje...dalje od rijeci njezne, dalje od ruke mazne...
Letio i svijet sa visine promatrao, da bih se na njega svom silinom obrusio i potom ponovo slobodan klikcuci uzletio. A, prelijep je ovaj svijet. Plavetnilo mora i neba. Miris hrastove sume. Zelenilo proljetnoga lisca. Crvena boja krvi...u meni, u tebi.
Lovile su me neke ruke, neke oci, neki ljudi, neke zene, a ja sam se veselio i njihovoj ljubavi se opet otimao. Tuzna sjena mi na ove misli proletjela licem. Sretan sam i sam. Dijete ovoga svijeta. Stvoren za ljepotu i slobodu. Svoj i niciji.
Kako sam samo mrzio sve one curetke, sto su me na ulici zaustavljale: "Hej maleni, daj se samo malo okreni i pogledaj me." i potom se okretale svojim prijateljicama da kazu: "Jao vidi ga, sto ima lijepe oci." Eh, da me hoce sada koja tako zaustaviti i to isto reci...ali ne govore vise. Na usude se. Dobro su odgojene...sa vatrom im se vise nije igrati.
Sam sam. Ma nisam. Ima tu jos neko...mozda...
Mozda slijedeci puta necu stati - kada ne treba. Mozda...

" kad nema velike ljubavi dovoljna je i mala..."

Tvoje rijeci mi cine dobro. Hvala ti samatri. :)))

hvala ,i drugi put:)

..nisi sam....

slaba sam na ovakve tipove....šta ću,a i na tu ljubavnu tematiku...faca si