srdačno mrzovoljan tip

prosinac 91. na na jednom brdu u Zagori, za koje nikad nisam ni čuo prije toga. došli smo u selo iza deset sati navečer.mrak je bija takvi da kad ispružiš ruka proguta je i prije lakta. pošli smo preuzeti položaj jer je bilo vrijeme za smjenu, a ovi prije nas su već tri dana na čuki. nema nas tko odvesti! samo vi hajdete ovim putom, kad priđete brdo i spustite se u podnožje s druge strane viditi ćete pojatu sa desne bande. ne možete falit!
a krenuli mi,imali smo raspon godina od 18 da 24.krenuli putem, makadamskim naravno. ustvari malo šira kozja staza kojom su vjerojatno nekad išli samo šverceri duhana. držali smo se jedan za drugog da se ne izgubimo.prvi je povremeno kratko posvjetlio put baterijskom lampom.

idemo, idemo...
prešli smo na drugu stranu, spustili se u podnožje, ali pojate ne vidimo. ajmo još malo,ali pazi da ne završimo u srpskom selu.ko zna di smo, ajmo se vratit nazad.čekaj stani.. ej, već četrdeset minuta hodamo...prominit ćemo se ujutro, isto im je

ok, vraćamo se nazad1i dobro gledajte da nismo prošli već tu pojatu.
nakon desetak, petnaest minuta povratka opazili smo trag svjetla sa lijeve strane, na kojoj je tribala bit ta pojata. slučajni tračak svjetla jer je netko pomaknuo zavjesu na prozoru. frane i brzi su išli pogledat šta je i ko je to. ok, to je naša pojata, i unutra su bili naši momci. i miner matko je bija sa njima. s nestrppljanjem su nas očekivali, obradovali su nam se ko mala
dica. da di smo do sad?rekli smo da smo produžili naprid i da smo se vraćali.

matko nam je tad reka:
-prošli ste i vratili se kroz dva minska polja, sritni ste ko guzice.
ujutro nas je proveja i pokaza nam oba polja kroz koja smo prošli jer smo mislili da nas zajebaje.
nas osam smo to jutro ostarili.
naglo

Meni se jednom isto nešto slično desilo. Bilo je to u Vijetnamu, krajem '68.