Zapisi jednog puba

             Putovanje je počelo u Trstu, mol 7, i završilo je na istom mjestu sedam dana kasnije. Išli smo na Krf, a bog zna jesu li naši suputnici iz Ljubljane i Maribora išta zapamtili i vidjeli, jer su imali neobično mnogo važnijeg posla. I, kao najpridniji narod novopečene Evrope, bacili su se na domoljubne dužnosti takvim poletom, da definitivno smatram da imaju jetru od posebnog materijala, jer inače ne bi uspjeli postići uspjeh Mariborca sa zelenom kapicom, koji je, dok je čekao da dođe brod, bez pol frke sam slistio gajbu pive.
             Nikakvo čudo da su prije nas došli u Uniju, jer su definitivno imali švedsku podršku (i to onih Šveda koji jahtu napne alkoholom, i ne vraćaju se u luku dok ga ne isprazne). Logično, na koncu su, kako bi Slovenci rekli, oba naroda »vinska braća«.
             Dakle, ni na brodu, a bome ni na Krfu se nije pilo smanjenom žestinom. Kad su nas pozvali na grčku večeru, u jednom selu u sredini Krfa, u pretrpanoj sali se neprekidno točilo vino, pivo, rakija... što god ti srce zaželi, uz neprekidne usklike »Ooopa!« A na »Opa« se pije na eks, to je poznato.
             Ta večer je po mnogočemu bila vrijedna sjećanja. Počevši od parkirališta, na koji su nagruvali petnaestak autobusa i barem tisuću ljudi, tako da pola sata nisi mogao ni pomisliti da izađeš iz autobusa. U međuvremenu su turisti, vjerojatno za opuštanje, otvorili lagane aperitive, a još smo bili u autobusu.
             Slijedilo je grupno slikanje s dva papana u grčkoj narodnoj nošnji. Nisi mogao ući u salu ukoliko se nisi fotografirao, ali fotografiju moraš kasnije kupiti. Kretenarija. Na slici sam ispao baš krasan, jer sam nosio naočale (kontaktne leće sam zaboravio u hotelu) i široko se smiješio sa friško nataknutim aparatom za zube.
             Onda smo došli u salu, gdje su zatvorili şva vrata i prozore da je bilo vruće kao u paklu. A Slovenci su ustrajno pili. Da se ne bi slučajno desilo da neki stol ostane trijezan, brinuli su se animatori, koji su se kroz gužve zdravica probijali do stolova za kojim nisu sjedili pijanci i milosrdno predlagali: »A da mi njih nadglasamo«. I zatim smo svi digli čaše i – na eks. Živili!
             Kad su nas pozvali da dođemo na pozornicu plesati grčke plesove, većina izletnika više nije bila ni za šta. Uglavnom su popadali na prvom poskoku u zrak, a kad smo plesali kolo, je svako toliko trebalo vući nekoga tko bi se spotaknuo. Na sve to nam je pjevao veseli zbor maturanata, koji je digao čaše sa crnim vinom i pjevao:
             »Slatko vince piti, to me veseli...«
             Kad je večera završila, i kad smo se vratili u autobuse, poče nas daviti nekakav frajer, koji je očito imao curu, Zofku-fofku, kako je stalno naglašavao. Počeo je pripovijedati o svojoj Zofki-fofki, s neizbježnim zaplitanjem jezika, uz gromoglasan pljesak s galerije. Nakon toga je vikao:
             - Šofeeeer!
            - Kaj je?
            - Sretan put!
             Putovanje u hotel je završilo tako, da je cijeli autobus radosno pjevao »Ija-ija-o«, a šofer je u očaju vrtio glavom. Kad smo se iskrcali u hotelu, glava neke obitelji je zaključila da se još, da upotpune večer, treba napiti. Svaka im čast kad uz tolike litre ostanu trijezni do kraja večeri.
             A kako i da ne piju na takvim izletima, kad je u Sloveniji zabranjeno točiti alkoholne pijače do 10 sati ujutro. Zato idu u Grčku, pa je sve u redu ako su pijani od rana jutra, jer su nam poneki suputnici na povratku u Italiju, u četiri ujutro, nosili gajbe piva i počesto potezali iz uvijek otvorene kantice.

            Zato: Živilo europsko jedinstvo! Kad su sve pijance u Europi pod jednu kapu stavili, onda će tamo biti vrlo veselo.
             U zdravlje!