Moj svijet, moj san, samo trag...

Pitanje koje mi se u posljednje vrijeme često nameće jest - postoji li uopće "pravi" identitet? Mislim, svi nekako pišu ili govore o nekom "lažnom" predstavljanju, ali zar svi nekada ne lažu? Ili je možda i ta laž dio istine posredstvom koje se definiramo.. A ako nas laž određuje, postavlja se pitanje - zar to onda ne postaje istina? Pa da. Znate onu - tri puta izgovorena laž .... ma tko više mari za istinu?
Jedna me poruka koju sam primila ovdje potakla na ovo razmišljanje. Čovjek je započeo s pričom nešto u stilu "mislim da se samo iskrenošću može nešto postići ovdje...", "a i sam sam doživio da mi lažu..."... Ovdje? Istina, da. Ovdje - ne! Slažem se da čovjek treba biti iskren, ali samo prema onima koji su to zaslužili. Ne mislim da ostalima treba lagati, to ne, ali prešutjeti nešto čega nisu vrijedni... Da. To te iskustvo nauči dragi mladi čovječe. Naučit ćeš već...  
Istina je rijeka duboka, a ne samo odraz površine na kojoj se zrcale različite bolne grimase. Istina je nedostižna većini nas smrtnika... a ja ne mislim da sam odabrana. Makar ne u ovom životu. Istina je u univerzumu... lebdi oko nas i u nama samima... ali, teško ju je doseći...
Pusti otok i njegove hridi što paraju nježne tabane... i nalet vjetra... i vala.... da. Milijuni kapljica raspršenih u trenu....

dosadno...

Znam...

ne znam ćemu toliko rasprave.ako si čovjek koji mora nešto slagat lagat ćeš pa i rođenom bratu.a ako ne onda nečeš ni ovdje..ako te netko nešto pita odgovoriš više ili manje ovisi koliko želiš da zna.ali ne moraš lagati nikome..može se i bez laži... no dobro svi si kad kad prištimo neku lažicu ali ne tako da se vuće jedna za drugom...