ŠKOLA ZA ROMANTIČARE

TIJELO ŽENE Tijelo žene, bijeli brežuljci, bijela bedra, slična si svijetu kada se daješ. Ruje te moje tijelo divljeg ratara i sin iskače iz dubine zemlje. Bijah sâm kao tunel. Ptice su od mene bježale I u meni započe noć svoju moćnu invaziju. Kovao sam te kao oružje da bih te nadživio ko strijelu za svoj luk i kamen za svoju praćku. Ali stiže čas osvete i ja te ljubim. Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka snažna i lakoma. Ah pehari grudi! Ah oči odsutnosti! Ah ruže pubisa! Ah glas tvoj spor i tužan! Tijelo žene moje, u tvojoj ću ostati ljupkosti Žeđi moja, tjeskobo bez granica, pute neodlučni! Tamna korita rijeka gdje vječita žeđ ostaje, gdje ostaje umor i bol beskrajna. Pablo Neruda* * * LJUBAVI Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete, mreza vjetra sa svojim sjenovitim mjestima, rat sa svojim cokulama krvavim, ili dan i noc klasa. Kuda prodjosmo, otoci, mostovi ili zastave, violine prolazne jeseni izbodene, radost je ponavljala usne kaleza, bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa. U svim republikama razvijao je vetar svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu i zatim se vratio cvijet svome cvijetanju. Ali jesen u nama nikada nije ovapnela. U nasoj domovini stalnoj nicala je i rasla ljubav sa svim zakonima rose. Pablo Neruda* * * DIVNO JE LJUBAVI ZNATI Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noci, nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena dok rasplicem svoje brige kao mreze zapletene. Odsutno, tvoje srce plovi snovima, ali tijelo ti dise tako napusteno, trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san kao biljka sto se udvostrucuje u seni. Uspravna, bit ces druga sto ce zivjeti sutra, ali od onih granica izgubljenih noci, od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo nesto ostaje i vodi nas svjetlu zivota kao da je pecat sjene obiljezio vatrom svoja tajnovita stvorenja.Pablo Neruda* * * NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama, trepere modre zvijezde u daljini." Noćni vjetar kruži nebom i pjeva. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela. U noćima kao ova bila je u mom naručju. Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba. Voljela me, a ponekad i ja sam je volio. Kako da ne volim njene velike nepomične oči. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio. Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje. I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak. Nije važno što je ljubav moja ne sačuva. Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me. To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini. Duša je moja nesretna što ju je izgubila. Kao da je želi približiti, moj pogled je traži. Srce je moje traži, a ona nije uza me. Ista noć u bijelo odijeva ista stabla. No mi, od nekada, nismo više isti. Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio! Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho. Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova. Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči. Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim? Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug. I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju, duša je moja nesretna što ju je izgubila. Iako je to posljednja bol koju mi zadaje A ovo posljednji stihovi koje za nju pišem. Pablo Neruda