holograf

Moj krevet ni po čemu nije neobičan.
Nema baldahina, svila ni satena, u njemu nisu spavali kraljevi, zvijezde ili životinje, u njemu se nikad nitko nije rodio niti umro. Nikad nikog iz njega nisu oteli vanzemaljci, pod njim nema čudovišta (u ormaru su:), niti tajnih prolaza do tajanstvenih svjetova.
Običan je to krevet, drvenih okvira, dimenzija 200 x 180, sa dva jogija, pamučnim plahtama (ponekad obojenim), jastucima i prekrivačem.
Jedino što remeti njegovu savršenu jednostavnost i logičnost jest činjenica da u njemu, otkad si otišao, spavam sama.
Mislim da smo još uvijek oboje pomalo zatečeni tim stanjem: i krevet i ja.
Pa onda i nehotice, ispadne da, kao što ima onih udovica koje još godinama nakon smrti svog muža ostavljaju njegovo mjesto za stolom počasno praznim i netaknutim (zaviruje li itko ikad u njihove krevete? da li je nedolično prikazivati udovički krevet?), tako je tome nalik i praznina one moje druge polovice.
Istina, ponekad, iz želje za promjenom, entuzijazma ili čisto iz nepažnje, zalegnem ja ponekad tamo, čitam, čupam obrve ili zadrijemam, ponekad nakratko i sasvim čvrsto zaspem. No, svaki put se osjećam kao da sam prisvojila nešto što mi nije moje, i da samo posuđujem.
Nikako da mi pripadne. Ni ona meni, ni ja njoj.
Prije spavanja znam se zateći kako je promatram. Cijelu polovicu, kao ograđenu livadu rasprostrtih plahti. Moram obratiti pažnju na nju, jer ona čini udanjenost od mene do noćne lampice koju moram prijeći, želim li spavati u mraku. To je jedan od razloga zašto kod mene često svjetlo gori i noću.
I zbog sve te praznine nakalemljene u mojoj spavaćoj sobi, od koje mi krevet (koji je ustvari sasvim običan krevet, kao što rekoh) izgleda prilično neprirodan, nesimetričan, neestetski i pomalo zastrašujuće nakaradan. Nikako da se naspavam.
Razmišljam da kupim dvosjed na razvlačenje. Vidjela sam nedavno jedan, kažu – azurne boje. Od toga bi krevet zasigurno mogao pasti prvo u bljedilo, a onda u zaborav.
Brine me samo naziv tog komada namještaja. Dvo – sjed. Do daljnjeg, ja ću ga ipak zvati “fotelja”.

NEMAM RIJEČI...POHVALE ZA PISANJE..U INTIMU NE ULAZIM...POZZ.......

voljela bih ostaviti originalniji komentar, a pada mi napamet samo ono stereotipno..jako lijepo...

::((( k vragu i taj život kad toliko puta zaboli što si ostala i nadživjela a i to što nemaš izbora jer moraš živjeti.

Unaprijed molim za oprost na direktnosti; meni se cini da si se ti zamotala u prozirne plahte pohote koja diktira tvoju sjetu, a svemu tome je uzrok melankolija za dobrom kitom, pa to mudro nastojis prikriti prazninom koja se pojavljuje izmedu tvojeg klitoris i ruba kreveta na kojem je nekada lezao ON.
Svemoguci junak iz bajke koji je udovici nabijao osmijeh na Venerine usnice a tebi vracao dar pantonime i moc opisa srece proizisle iz lavine samopouzdanja koju je donio posljednji strastveni orgazam.

sva sreća pa sam odmah kupila mali krevet...iako mi ni to nije olakšanje jer ipak je osjećj isti kad si u njemu sam...pohvala za odličan tekst

osoba koja ništa ne osječa i nije nitko i ništa te nema nikoga svoga bi manje bezosječajno nastupila od tebe gg.
Čudi me da misliš da je to bilo duhovita,dašaće,žao mi te GG.

ja bi radije kupila jedan veliki zajednički jogi:))

gg, oprošteno:)) nije da je duhovito, ali ni duhovitost ne poznaje ograničenost, pa opet misle da idu skupa.

ovo do sada nisam ni vidjela..a baš je dobro:)))

a jesam ideššš...još sa prastarim baniranim nickom...hahah
al je dobar i dalje taj txt:))

isuse kak smo dobre txtove tada imali...eto pogle..i ak te danas pitaju..da kaj stalno spominjemo to nekada...slobodno pokaži da je bilo...jer je zaista bilo..lijepih tekstova:))

zasluge za ovaj tekst pripadaju prijasnjoj vlasinici ovog, poklonjenog mi nika.
vjerujem da je tako bilo, svakako je jedan od dokaza i ovaj text :)

:)

ima onaj jedan tvoj, nikak ga zaboravit, onaj erotični sa šljunčare

Jako lijepo i toplo.

između dvosjeda i fotelje najbolje ti se uvaliti u trosjed.