APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

Pogledao sam „drugi format“ jučer navečer. Naoko sto puta prežvakanu temu, o tome kak su žene zapostavljene, pratio sam sa zanimanjem. Naime, gosti su ju učinili zanimljivom. Zapravo platforma razgovora je bila žene u kinematografiji. Ne kao glumice, nego u smislu režija, kamera, montaža, produkcija i sve to skupa.
 
Centralna figura emisije je bila Dana Budisavljević. Neka mlada cura. Završila režiju ak se ne varam (nisam uhvatio početak emisije kad su ih predstavljali). Dakle, ta je ženska toliko pametno i suvislo zborila o položaju žena na današnjoj hrvatskoj filmskoj sceni,da ostatku gostiju u studiju, skupa samnom ispred ekrana jednostavno nije preostalo ništa drugo nego da njeno izlaganje odobrava začuđeno treptajući i kimajući glavama nam.
 
Što je to Dana rekla, možda se pitate. Zapravo ništa posebno. Odnosno, potvrdila je da žena na filmu ima vrlo vrlo malo iako ih je gotovo pola-pola na samoj akademiji. Kako profesora tako i studenata. Međutim, nakon završenog studija počinje problem. No problem ima dva lica. I nije u pitanju samo muški šovinizam nego i ženska autocenzura. Reče Dana da je ona sama sebi najbolji primjer u tome. Da je često na početku svoje karijere smatrala da nema dovoljno dobru temu, dovoljno jaku priču da bi se upuštala u borbu s „velikim dečkima“ i da se jednostavno uplašila neuspjeha. Istini za volju, primijetila je i kako veliki dečki uopće nemaju  strah od  neuspjeha nego vrlo nonšalantno drobe grde proračunske pare.
 
Drugi gost, filmski kritičar Polimac se nadovezao na to i dodao da zapravo niti nema bitnih, snažnih, antologijskih priča. One ne postoje. Ili ih ima vrlo malo. I da se događa i paradoks kako muški autori danas posežu za ženskim temama.
Još su pustili i prilog Tribusonke koja je isto imala dala svoj obol…u smislu da je boli ona stvar kojeg je spola autor.
 
I tak je emisija išla i sve je bilo med i mlijeko da se nije i treća osoba našla tamo gdje ne pripada. Nataš Petrinjak ili tako nekako mislim da se zove. Gospođa je naime kulturologinja po zanimanju. Kulturologinja ponavljam. Čime se ti ljudi bave i tko ih plaća ostaje zagonetka. Uglavnom Naca je držala stari dobri gard gdje se muški bore svim sredstvima protiv ženskih prava i: „…da je ženama neusporedivo teže napisati roman. Da žene uglavnom pišu kratke priče ili eseje…“
 
To me je oborilo s nogu. Ne zato što je to točno. To je isto kao da ja kažem muškarcima je neusporedivo teže letjeti. Pa zbog toga uglavnom skakuću. Srećom, antipatičnoj su lezilebovićki diskretno oduzeli riječ i priveli emisiju kraju.

Eto zato ja ne piše blog nego samo komentiram (:P)

Dakle, uvijek me dokusuriš perspektivom, hahahahaha

Naaaca,hehehehehehe...