Poezija moje tete Lj. ... ili krv (ipak) nije voda..
Stari je jedinac, pa nemam stričeva ni strina. Moja mama ima dvije sestre. Mama je najmlađa. S najstarijom, M., imam dobar odnos od malena, odnos koji je za mene i definirao pojam odnosa tete prema nećakinji. Za razliku od odnosa s tetom M., s tetom Lj., "srednjom" po redu dolaska na svijet, uvijek je to bilo nekako "hladnjikavo", nategnuto, rekla bih čak i - neugodno..
Do ljetos. Ljetos, na moru, je slučaj htio da doznam da ću morat ubit psa. Teta Lj. ljetuje blizu mene i ozbiljan je pasoljubac kao i ja. Doznala je od mame kakvo je stanje i stavila mi se na raspolaganje u svakom smislu u toj situaciji (iako je i sama, samo par mjeseci ranije trebala proći kroz to sa svojim obožavanim psom, što njenu gestu čini još plemenitijom). U vrijeme kad mi je naj-trebalo ponudila mi je baš takvu pomoć kakva mi je trebala, iako joj je takvu bilo najteže pužiti. Rekoh: "Woow!:-0"
Priča s Lakijem je završila kako je završila, ali, moja teta Lj. nakon toga je postala meni MOJA TETA. Bez greške, po definiciji.
Teta Lj. živi u Njemačkoj. Pod stare dane je pere nostalgija i to, lokal-patriotsko-dalmatinska nostalgija (djed i baka bili su Dalmoši). Mada ona nikad nije živjela dole sve dok pod stare dane nisu kupili kuću u M., puklo ju je na Dalmaciju, i to se materijalizira u poeziji koju piše na ikavici ili je potaknuta težačkim motivima.
Ovo su zadnje dvije koje je poslala:
Kasno
Sanja san te dušo,
kraj mene si bila,
u posteji još je uvik
miris tvoga tila.
Znan, da si me ostavila,
puno tog mi zamirila.
Da je meni vratit dane,
da je meni Tebe vratit,
sad znan, vrime s Tobon
ne more se zlaton platit.
Bez Tebe san život kuša,
Ti si bila moja duša,
kriv san, jer san druge sluša.
Sad san drugi, sada znan,
ča san triba znati prije,
da jedino jubav za Te,
umorno mi tilo grije!
Nisan ćuti kako patiš,
sad mogu razumit Tebe,
sad bi dušu đavlu proda,
da se opet meni vratiš.
Ljubav i polje
Ljubav vidim kao – polje,
mnoga obrađena dobro,
neka tek malo bolje,
a za ona najzdravija i najbolja,
koje rijeđe vidiš,
čovjek treba puno volje.
U ljubavi, k′o u polju,
ništa korisnog ne raste samo.
Treba stalno puno rada,
a ne samo tu i tamo.
Ljubav je k′o nježno drvo,
ti zasadiš ga i njeguješ,
da bi tek kasnije, zasluženo,
dočekao voće prvo.
Ovisno o tome, koje sjeme sadiš,
ovisno o tome, koliko na polju radiš,
da, o tome ovisi, koje plode vadiš.
U ljubavi i u polju,
jedino što raste samo
- to je korov,
korisno je, da to znamo.
U ljubavi i u polju,
trebaš cijelog sebe dati
i onda se nadati možeš,
da ti se bogato vrati..
23.02.2008. u 9:18 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar