Pogled iznad tipkovnice

...ptice selice, svaka svome jugu odlete...
 
Rekle su mi: zbogom sad ptico na crvenom tapetu što pjevušiš sve ove priče. A ja samo živim u mojim skrovištima tajni. Sudbo moja, gdje je spokoj moj?! Jeli to morski val, onaj u daljini što se njiše?  Kad ćemo se opet sresti?! Kad ćemo se opet naći, jeli netko zna?!
Nitko ne zna, kako tama zna zasjajiti, kao dijamanti.
Suzu svoju ispit ću. Bačva postajem! Drama, scena, gledam u oblake, požar je! Tuče grom! Psi laju, nikog ne poznaju! Tumaraju!
Već sam Vam pričala sve ovo.
I ja sam nekada imala prijateljice. Draga lica! Veliko dvorište! Vesele slike! Kažu: sudbina! Milijun priča, razloga, sve to vodi do pustoši. Neću da ponavljam, pravda ne postoji. A sad, puštam još jednu suzu, suzu ljubavi, jer sa njom sam onaj „sretan par“.
Mali komad neba razapeo se između mojih prstiju. Idem na kraj svijeta da nađem svoje zdravlje. Budim se! Nebo više nije kavez za sve te ptice. Ni trgovi više nisu anonimni. Ni dijete više ne plače uzalud. Ni voda više ne govori. Ni ljudi bez lica više nisu bezimeni.
Dragocjeni trenuci izgubljeni u vremenu. Zašto?! Ne znam! Topimo se, kao snijeg na ravnici. Smijemo se samo u snovima. Živimo u grijehu, sa savršeno nježnom kožom. Hodamo u hlačama, zbog ravnopravnosti. Trošimo vrijeme bez trunke milosti. Kad ostarimo pitat ćemo jedni druge: Kako si?!
Nestvarno?! Da, ne možemo zaustavit kišu, požarom. Ali požar kišom možemo.
Danas sunce sjaji, očišćeno kišom. Vidite ga?! Otvorite tih pedeset prozora, pronađite sunce. Pogledajte, iako znam da me ne razumijete. Ne poznajete me! Pogledajte visoko! Ne gubite se. Možda osjetite moj razlog. Pogledajte otvorenim pogledom! Ne mogu letjeti bez vaših pogleda. Pogledajte! Duga je tu, ali boje nisu.
 
 
...život je lijep bez obzira na sve...
 
 
 

Duga nije tu, ako je nitko ne vidi :-)).

kao i uvijek :)