Čarobni brijeg

Je, da. Prva stvar koju će vam bilo tko reći kad spomenete da idete ili ste bili u Indiji je, naravno, da je tamo prljavo. Mislim, prljavo je i drugdje. Ako ćemo gledati tako i tražiti prljavo, to ćemo od Indije i dobiti. Kao i od Egipta. I Maroka. A bogme i od Zagreba i New Yorka i Beča i ... nastavite sami dalje.

Nije me to zabrinjavalo i zapravo me nije zanimalo. Ponijela sam što sam mislila da mi treba: vlažne maramice, gel za dezinfekciju ruku, bijelu maramu za pokrivanje, tamne naočale, lijekove, šilt za nad oči, duge rukave i laganu odjeću i obuću. To vam je dovoljno za sve. To biste ponijeli i da putujete u Pariz po ljeti. Samo bez paranoje o prljavštini i boleštinama. Posebno ne u Zlatnom trokutu. Ne znam za Bombaj i Kalkutu. Za sad ni ne moram znati. Indija je toliko različita da sva pravila padaju u vodu. Ono što vam je potrebno je intuicija. Nismo se niti cijepili protiv ničega, ionako ne pijete vodu iz rijeka, nego flaširanu ili pročišćenu uređajima, ili, blagomeni, lajt kolu ili diet pepsi, kojih ima za kupiti.

Sistem reciklaže smeća je ovdje genijalan. Izneseš na ulicu vrećice. Prvo dodju mački i psi i pojedu sve organsko. Onda dodju ljudi i pokupe staklo, karton, plastiku i konzerve za prodati. Na kraju dodju krave i pojedu plastične vrećice. Jedino se papir mora spaliti preko ceste na nekom usamljenom mjestu. Dakle, nema potrebe za našim reciklažnim kontejnerima i oporabilištima. Reciklaža je prirodan proces. Za razliku od doma. Smog je nešto na što morate računati. A nije da je to nešto čudno, toga ima i u drugim gradovima. Zatvorite prozore. Stavite marame preko usta i nosa ako se baš mora. Preživjet ćete. Ono na što niste računali je noise pollution, buka.

Naime, svi trube. Bez obzira. Uvijek. Stalno. Prvih će vam se dana činiti da sanjate automobilske trube, poslije ćete ih uspješno blokirati iz svijesti kao konstantu i nećete ih više primjećivati. Čak će vam i nedostajati. Čudna tišina. Ono s početka. Kako nema truba? Kako nema ljudi? A trube su potrebne. Jer pravila na cesti nema. Mislim, postoje prometne trake, postoje crte, semafori, raskršća, policajci. Sve to stoji tamo i regulira. Mada, promet zapravo reguliraju sudionici u prometu. Jedino je pravilo to da morate stići tamo kuda ste krenuli. I bolje bi vam bilo da se odmah naučite gurati kroz gužvu, jer ako budete propuštali druge ispred sebe, nikad nećete stići nikamo.

Zatvorite oči i zamislite sad najdivljiju video igricu na cesti. Autodrom smrti.

Auti (začuđujuće, ili srebrni ili bijeli, ne sjećam se da sam vidjela koju drugu boju), terenci, limuzine, kamioni, motori, skuteri, bicikli, motorne rikše, bicikl rikše, šareno oslikani slonovi, deve koje vuku prikolice, zatim koze, magarci, konji, golubovi, majmuni, kobre u košarama. I na kraju ljude. Gomile. Žene šarenih sarija i muškarci u bijelim košuljama. Goli prosjaci nasred ceste. Djeca. Opet gomile. Čak i političke i vjerske skupine s megafonima.

Eto, sve je to na cesti. Uz smeće, hrpe pijeska nasred trake, poneko drvo oko kojeg su izgradili put da ga se ne ruši, ali ga nisu označili nekim fluorescentnim znakom, pa je bolje da poznajete put. Često je unutar jednog prometnog smjera po nekoliko paralelnih vozila. Samo treba izbjeći sudar. Nije važno kuda idete. Ona poznata američka igra "chicken", gdje se vozači megdane jureći jedan drugome ususret - ovdje je to stvarnost. Istina je, imam fotografije. Sve odjednom vozi i žuri negdje. Vožnja nikad nije pravocrtna. Svi pretječu, pa i deve s prikolicama. Sve. I trube, trube, trube.

Noću je još gore. Vidite samo svjetla. Vrlo često na vašoj strani ceste, vozeći u suprotnom smjeru, odnosno prema vama. Jer, božemoj, na drugoj strani nema mjesta. Ovdje se fino prolazi po krivoj strani u krivom smjeru. Što sad? Bitno je da se stigne na cilj. Bitno je da izbjegnete čovjeka s bijelim turbanom koji prelazi autoput obilaznicu u mrklom mraku i sad se nalazi točno na sredini vaše trake, na tri metra od bumpera vašeg auta. I da pri tome ne poberete motocikl s vaše lijeve strane, jer ćete ga odbaciti u stog sijena koji vuče deva. I na kojem se vozi cijela familija. I sve to na autoputu, ne na lokalnoj cesti.

Preostaje vam, kao i u svemu tamo, duboko udahnuti i predati se u ruke onome za volanom. Prihvatiti. Promijeniti nećete ništa, nervirati se nema smisla. Raspravljati još manje. Nitko se ne svađa. Kad motorist udari u vaš tenk od auta, rastepst će se po podu. Uz malo sreće neće mu biti ništa. Ustat će, krenuti dalje. Vlada zakon jačeg i većeg. Izbjegavajte kamione.

A možete zaključiti da, s obzirom da se nikad do sada niste vozili na motoru, da je jaipurski promet u sumrak taman divno mjesto za probati prvi puta u životu kako je to biti suvozačica na kawasakiju. I sjediti postrance, onako ženski, kak' se šika. Adrenalinski pljusak bez premca. A i kolači i kava u vrtu kluba bili su odlični.

Dakle, bučno je, prljavo i bez pravila. Sad kad ste to zamislili, pomnožite to s milijardu stanovnika.

Možda naslutite mali dio moderne Indije.

Lijen sam čitati ovo sve,no mogu ti reći da prljaviju zemlju od Indije moje oči nisu vidjele.

bučno je:)))

da, butch, to smo riješili u prvom odlomku :DD

je, proroče, je :)

A vozač kawasakija :-)).

mmmm, zlica, mmmmm :DD

jeeeea...posvuda vrvi zivot a ne kao kod nas ....guzva samo na grobljima:)))

tiky, tam uglavnom spaljuju mrtve, nema procesija, nema cijelog tog spektakla oko groblja, mada, velim, ima svega, dovoljno je veliko :)

Mogla si ga malo detaljnije opisati :-)).

...dobra večer, jako mi se svidio stil i način na koji si napisala post. Baš je super, pročitao dvaput...:))))))

zaista...toliko priče da bi se pohvalila s vožnjom na zercu motorića... ccc

eh, zlica, ti bi i one tajne zapise, a? :DD

hvala, mileni :) nije bila honda, al smo tu negdje :DD

anna, a što ću, pola života mi ode bez tog iskustva :DD

baš sam se ufurala, pričaj još!

bit će, mira, još sedam nastavaka, svaku večer :))

uf,uf...srećom sam na putu narednih dana :D

...hm, napisao poruku djevojčici s plaže al mi je opet zbrisala, hebote, pa ja sam i nemilosti! nije mi odgovorila već na dvije poruke a zadnju koju mi je napisala je započela sa " Bezobraznik! "...:))))))))))))))

ti ćeš, anna, to slušati zavezana za fotelju, dok na glas svi redom čitamo mnogo puta :DD

mileni, pa zar si sad "takve" poruke počeo pisati? :DD

...niiiisam milena, pa znaš da sam ja fini gospon sa šlifom, nis prostak...:)))))

idem ja sad malo u život, čeka me dolje ferrari i već turira :DD

ajme...već se vidim kod trapa vezanu pod onom slikom,a jednolični glasovi teku,teku,te... ... koja pokora brrr

...kae milena, puko auspuh na passatu?!?!...:)))))))))))))))

ajd. sad mi je jasnije ono od neku vecer..."jedu se i najlonske vrecice" :/

Wow! Jako mi se sviđaju ovi postovi o Indiji... :-)

divno si me podsjetila na tu zemlju, u kojoj eto i ja kao mladi pomorski oficir provedoh jedno šest mjeseci... da na jednom mjestu desno vidiš sjaj, a odmah lijevo je bijeda...svaka čast 5+ :)

zamišljam:D